Ovih sam dana, uz narafski sve ostalo, imao susret sa jednom obljetnicom i jednim Danom.
Ni vremena, ni snage, ni ovdje dovoljno mjesta, a da pronađem ako ne bolji, onda ovakav nekakav drukčiji, posredan način za reći nešto i jednom i drugom, ili ako upali i o jednom i o drugom.
Svako se svojim nekim unutrašnjim sukobima bavi, nekim svojim opterećenjima, svojim jadom.
Nešto kao ko Švabo tralala.
Vazda isto, pa evo tako i ja.
Još tamo negdje od ’68, nakon političkog razlaza, zadržavajući, što je bar meni nekako potpuno normalno, prijateljske odnose iz djetinjstva, a do definitivno potpunog razlaza i svrstavanja u žestoku suprotstavljenost za proteklog, ako je takav, rata, vodio sam sa nesretnikom, za ratni zločin na kraju osuđenog Praljka, uz podrazumijevajuću dobru klopu i vino krupne rasprave na različite teme.
Jedna od njih, evo po ko zna koji put, bila je i ona o višestranačju.
On za, ja protiv.
Do već poznatog – ja kako mi je pun ku… fer i jedne partije i da mi samo trema namečiti još koju, on pa za šta si ti, ja za nepartijski.
On đe to ima, ja jebe mi se.
A u Jugoslaviji, onoj sa kraticom SFRJ, koja je zapravo, bez makar neposredne opasnosti od građanskog rata trajala oko trideset godina, nakon kojih je krenuo definitivni, sve vrijeme njenog postojanja tihi podmuklo pripremani raspad.
U zemlji u kojoj je, da budem blag uz sve zajebancije i od zajebancija veće pizdarije, protiv kakvih ni jedan dio Kugle nije cijepljen, neodgovarajućom brzinom tekao razvoj od radničkog do društvenog samoupravljanja, od promjene imena KPJ u SKJ, do statusa SKJ kao jednog od konstitutivnih dijelova (kolektivnih članova) Socsaveza.
Do pokušaja nastavka razvoja od partijskog sistema do sistema tzv. samoupravnog socijalizma, do neposredne demokratije.
Kako sam se sjetio rečene rasprave, tako mi u sjećanje dođe i jedna kava u zagrebačkoj Kocki, početkom 1980-ih, sa druga dva prijatelja, jedan je nažalost prerano pokojni, koji su pokrivali iste resore, jedan u SKJ, drugi u Socsavezu.
I tada sam uživao ubacivati koskice kao prijedloge za razmišljanje, pa sam ih pitao ko je od njih kome, na neki način zapravo pretpostavljeni.
Glede i njihove pripadnosti SKJ, ali i statusu SKJ u Socsavezu.
Reagirali su suzdržano, kao hajde nemoj zajebavati, nije vakat.
A i bio je, koliko god da nije.
Ovih dana, ako dobro čitam, krenulo je tridesetogodišnje sjećanje na prve višestranačke izbore i navodno uspostavljanje višestranačja.
Kojeg je bilo ako se računa broj osnovanih novih stranaka.
Ali prvih deset godina prošlo je u jedno ili dvostranačkoj vladavini i uništavanju svega što je, pa neka je i trunku, u SFRJ urađeno, ako se preberu sve oblasti kulture u najširem smislu razumijevanja.
Dok su sve ostale stranke lutale, dok su politički diletanti i foliranti držali vizionarsku crtu – kako se opariti, pa i dočepati vlasti, ko biva radi uspostavljanja demokratije, slobode, ljudskih prava i građanskih sloboda.
Uz trendovski, finansijski vrlo isplativ i antikomunizam i, kod malog broja onih koji donekle i znaju nešto, antikomunizam.
I evo nas gdje jesmo.
Pa kako ko tumači neka tumači.
E, da, umalo da ne zaboravim.
Desetog dana ovog mjeseca bio je Međunarodni dan ljudskih prava.
Sedamdeset godina od usvajanja potpornog papira. Kad bacim oko po Kugli, nemam šta reći osim – aferim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
