Obraćanje

Najvjerojatnije se dogodio uticaj poplave različitih obraćanja, kako pojedinih institucija javnosti, ili dijelovima javnosti, tako i javnosti ili dijelova te javnosti do pojedinaca joj, a različitim institucijama sistema.

Šta je tu je. A tu je i množina pitanja, koja su od javnog značaja i na koja javnost očekuje odgovore. Ja da s Bogom svežem nemam odgovor ni na jedno, ali možda, bar malo, zakurlati po pitanjima.

Glede ovog zemljopisa, a Boga mi koliko – toliko i šire.

Davno sam, ima tome skoro pa trideset godina, negdje rekao, možda i napisao, kako bih najrađe bio apatrid, pa da mi moja ljudska prava i građanske slobode štite sve nacije članice UN.

Na šta su neki moji prijatelji pravnici, struka dakle, reagirali razoružavajuće, kako to nije baš tako, da bi zapravo onda bio nigdje, da tu ima hrpa proceduralnih zajebancija, da je skupo i još svašta nešto, pa sam slušajući struku odustao i držeći se protokola, osobni razlozi, kad su svi uvjeti bili zadovoljeni i ispunjeni, zatražio i dobio državljanstvo i ovog na kojem sam sad zemljopisa. Integrirao sam se, nisam asimilatorski tip, u mjeri u kojoj je bilo i dovoljno i nužno.

Pa me sad i ovdje svašta zanima.

Posebice, traje to ohoho dugo, ali evo ga kao opet, sređivanje pitanja Kosova.

Narafski, valja napomenuti za svaki slučaj i Metohije. Nije to pitanje novijeg datuma, rekao bih kako je mnogo vremešnije, ali su se okolnosti, situiranja, ukupan kontekst, uveliko mijenjali.

Odavno mi se čini da je, makar u principu, sve nekako bilo riješeno kad je Rugova izabran za predsjednika Republike. I kad su lagano ustanovljene i organizirane, paralelno državnim u Srbiji, skoro sve potrebne institucije.

Jednako lagano, okolo je gorilo, kretao se uticaj i posredno i neposredno upetljavanje jačih čimbenika, zvanih velike sile.

Kad je okolo sve sagorilo, iako još na različitim mjestima tinja, zažestilo se, sve do proglašenja nezavisnosti.

Može i do samoproglašenja, iako bar meni neko drukčije nije baš poznato. Kao što ne razumijem koje su države prirodne, a koje vještačke tvorevine.

Doguralo se, dakle, evo do nastavka pregovora, kako se to popularno kaže između Beograda i Prištine. Što svašta znači, ali teško da je do kraja jasno.

Gledajući npr. iz rečenog Beograda, zapravo Srbija pregovara sama sa sobom, jer se radi o Južnoj srpskoj pokrajuni. Gledajući iz Prištine, pregovaraju dvije samostalne, za suverenost nešto nisam siguran države.

Gledajući iz Svijeta i Europe još se vrlo mutno vidi, ili ne vidi. Slušao sam, gledajući, mlađahnog ovdašnjeg, nisam u stanju odgonetnuti ko sve s kim razgovara.

Ni koja je institucija sam mlađahni.

Kad je prošao na svegrađanskom konkursu za radno mjesto predsjednika Republike, značilo je, glede protokola, da je predsjednik svih građana Srbije, da u razgovorima sa Prištinom zastupa interese svih tih građana, što bi značilo i stanovnika na Kosovu.

A opet i ne znači. Posebice ka napomene da su u pitanju odnosi između Srba i Albanaca, a svesrpski izbori za predsjednika svih Srba još nisu, ili bar ja nisam informiran da jesu održani.

Na šta se onda nalijepi pitanje ko zastupa interese drugih građana. Eto sam se obratio, pa sad šta bude.

Važno je da, kad već nema za ova pitanja, ima u pripremi i skoroj nabavci vakcina protiv kovida 19, pa makar ne sačekala struku i potrebna ispitivanja na nuspojave. Koje, nadati se, neće biti briselske.