Odbrojavanje

Taman za početak odbrojavanja, onog posebno poznatog kod ispaljivanja raznih svemirskih letjelica, onog 10, 9, 8, 7, …Sve tamo do 07.10. naravno ove godine.

Nedelje, dana kad će svi koji u Bosni i Hercegovini imaju pravo glasa, masovno nahrliti prema glasačkim mjestima i kutijama sa razrezom, procjepom, u koji će lagano, k’o podmazano ubaciti svoj, glasački listić, dati glas nekom, tu i tamo možda i nečem i kao izabrati, odlučiti o lansiranju BiH u svijetljiju i ljepšu budućnost. Bacio sam oko na jednu slučajno prispjelu fotografiju za predsjedništvo, vidjeh neke poznate face, jednoj se ne mogu sjetiti imena, ne mogu ni drugom, ali znam da je vlasnik nekih novina, čini mi se Avaza, ugledah Dodika (OHO!!!), pa trenutačnog Ivanića, Komšića i trenutačnog Čovića.

Koliko sam stigao pokupiti okolo, ima još kandidata, možda manje poznatih široj BiHovskoj javnosti, ima i nekog mladog svijeta, uglavnom ima. To sam vidio kao kome. Možda je meni promaklo, ali nisam nigdje vidio, možda sam usput negdje čuo kao ometano raznim frekvencijama, čemu. Pretpostavljam da domicilni glasači, kao samo malo brojnija konkursna komisija zna ko kakav program ima, a ko je kakav dostavio na konkurs za sve nivoe, jer izbori su za sve i sva. Jedno, što sigurno znam, budući da sam zvani ili takozvani dijasporac, raseljenik, ili kako bi u ovim krajevima kazali u rasejanju, dakle rasejan, ili rasijan, kao Boga mi gomila drugih od Zelanda i Australije, preko Europe sa akcentom na šaraf, pa sve do Amerike i Kanade, u okviru projekta sličnog kineskom, u cilju sijanja sjemena na što širem tlu, ja nisam, kao što ni do sada a kao takav nisam htio biti, član izborne komisije.

Kako stvari stoje sa drugim dijasporcima ne znam, ali, bez namjere bilo kakvog sugeriranja, ni oni ne plaćaju porez u BiH, pa ne bi valjda htjeli odlučivati o tuđim parama. Elem, kako god, 07.10. biće kako bude. Vjerovati je kako je u dobroj vjeri prilično usklađenim projektima cijela stvar oko lansiranja u rečenu budućnost jasna ko klimatske promjene. Važno je da se sve ne sorga baš tog 07.10, neposredno po lansiranju. Inače, sebet mene, ukupan angažman mi je u ovoj stvari završen.

Na samom početku, početkom devedesetih bio sam žestoki republikanac, ali sam vremenom, godine šta li, sazrijevao i napokon dogurao do parlamentarnog monarhiste. Nešto kao kad si mlad možeš biti i komunista, ali po stare dane ti ne priliči, moraš se srediti u pristojnog konzervativca i što bliže desnici. Tako sam u dva navrata ranije, a evo i, uzmimo na primjer da bude treći put možda treća sreća, ne za mene već za, kako sam mislio moj narod, pokušavao posredno i vrlo diskretno i trendovski preko društvenih mreža, ubijediti BiHovsko pučanstvo da se demokratski, na iskustvima razvijenih demokratija, izbori za parlamentarnu monarhiju, naravno ne unitarnu, već za dišpet unitarističku, uz parolu „Ivana Džidića za kralja“.

Džaba. Sve sam dao od sebe, pučanstvo ni mukaet. Valjda je masa mislila da se zajebavam, šta li. Nudio sam čak i kolače umjesto hljeba kojeg nema. Nije pomoglo. Sad bumo, kad prođe odbrojavanje vidjeli. Na mene se više ne može računati. Tri puta je malo mnogo. Nek’ je sa srećom.