Oluja koja traje li traje

Obilježeni su dakle povijesni datumi. I Četvrti kolovoz i Četvrti avgust. Prvi kao „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“ i „Dan hrvatskih branitelja“, a drugi parastosom i komemoracijom poginulima, nestalima i prognanima.

Prvi se zapravo simbolično obilježava Petog kolovoza, kojom prilikom su, sa predsjednikom Mesićem i premijerkom Kosoricom na čelu, hrvatske državne delegacije položile vijence i zapalile svijeće na spomenicima hrvatskim braniteljima i žrtvama rata. Premijerka Kosorica u društvu parlamentarne delegacije iskoristila je priliku i položila vijenac na grob prvog hrvatskog predsjednika, jednog od pretendenata za mjesto Oca nacije, Franje Tuđmana.

Drugi je dakle obilježen parastosom u crkvi Svetog Marka, uz oko dvije hiljade prisutnih, i neizbježnim gospodinom Borisom Tadićem u ulozi predsjednika Srbije. Vijesti kažu da je parastos služio episkop banatski Nikanor, koji je negdanji episkop Gornjokarlovački (Hrvatska).

Poslije parastosa održan je komemorativni skup. Predstavnici Srba iz Krajine tražili su da se riješi pitanje nestalih i kazne odgovorni za zločine tokom Oluje. Mogle su se vidjeti i parole – „Vratite nam krajinu“, „Oluja još traje“, „Krajišnici su žrtve genocida“… Po ko zna koji put pokrenuto je pitanje nerješenih stanarskih prava, a oni koje su kojekakvi tipovi gurnuli među beskućnike u znak protesta okačili su svoje ključeve ispred crkve.

Koliko god da sam tolike godine pokušavao shvatiti uvijek i ispočetka ponavljanje iste priče, nije mi polazilo za rukom. Nekoliko naročito novih kvadratića u mozaiku nekako mi vise pa vise. Ne znam gdje bih s njima. Kad bi mi neko dao dodatna objašnjenja, ili kako se to u novije vrijeme voli reći pojasnio, spasilo bi me.

Evo uzmimo na primjer samo nekoliko pitanja poredanih kako natrčavaju.

Iako nešto nisam primijetio da su prilikom ovih Četvrtih dana osmog u godini pomenuti „Skupština i vlada RSK u izbjeglištvu“, zanima me koje države su državljani dužnosnici rečenih institucija. Pa npr. da li je u opisu poslova radnog mjesta predsjednika RS (Republika Srbija a ne Srpska) i briga o državljanima drugih država i kojih, pa i uz etničku ili neku sličnu zajedničku pripadnost. I da li iz pozicije svog radnog mjesta ovdašnji trenutačni predsjednik može riješiti pitanja koja tište prognane i izbjegle.

Kao što me zanima da li su hrvatske državne delegacije sa čelnicima na čelu, delegirane od svih pripadnika i vlasti i opozicije. U oba polaganja vijenaca.

Može i odgovor na pitanje kome su upućeni zahtjevi, na koga su adresirane parole, koji su se čuli, odnosno koje su viđene na komemoraciji u Beogradu. Ja sam pomislio na vlasti u Hrvatskoj. Naročito na Milorada Pupovca i uzmimo na primjer Slobu Uzelca.

Dosta. Da ne pretjeram.