Onda

I natjerao me na „rigoleto, treći čin“. Koji je onda namjerio da traje pa da traje. Onda sam se izgubio u redoslijedu stavova tog trećeg čina. Da li je prvi bio ona prvo pa komunjara, pa reformunjara, pa potonji nezavisni nacionalni sicijalni demokrata (neće ni odvojeno) iz Laktaša, koji ne prestaje da se kurči a ne zna letjeti. Ili su bili prvomajski takozvani praznici, ili je bio Dan Europe, ili Dan pobjede, a na ovdašnjoj političkoj i bratskoj joj medijskoj sceni. Ili su bila provaljivanja, pardon izjavljivanja Tadićeva upotrebom institucije, najeuropljana Šutanovca vojnog i kolege mu Dulića iz republičke čistoće, ili mlađahnog Pozderac-Buljubašić-Jeremić, sa akcentom na Tadić inozemca. Možda i ono nakon odgovarajućeg tucanja spasonosno po zdravlje Nikolića jaje. Ili zakonodavstveno finansiranje partija i stranaka na čelu sa kontrolnim institucijama… Onda, taman kad sam nakon šake raznih anticida pomislio zaustavit će se, mislim taj rigoleto, i taj mu treći čin, zvalo me i uputilo na u ovim novinama a ispod naslova „Partizanska ‘okupacija’“ objavljen tekst novinara-sportiste i eksperta za u to upakirati sva povijesna i društvena pitanja, Milojka Pantića. Kao izvorni Europljanin, u poslije ratni Degolizam i drugizme nije se upuštao. Onda mi se javila rahmetli majka, iako sam mislio da se sa ahireta mogu javljati samo Inicijativi za REKOM. Da mi jebe sve po spisku, jer da ona nije ništa ni nikog nikada bila okupirala, a nekmo li kokala pošten svijet. Kao da sam ja tu nešto… Onda sam smotao malo trave, da me duhan ne bi ubio.