Oslobađanje umiranja 1

Kako mi počinje dan. Prije svega popijem toplu đumbirovu vodu, sa sokom od limuna i medom.

Nakon tačno određenog vremena, krenem sa sedam bombona, uz kratke razmake. Zoloft i leksilijum, presolol i telmikor, pregradim cinkom i selenom i na kraju krknem proskar i tamsol. Nakon toga sam kao rahat. Padnem po kafi i cigarama.

Do popodne. Kad je red na votku. Prije jela. Nakon kojeg se namirim magnezijumom. Kako završavam dan. Kontrolok kontrol, presolol, nekoliko zalogaja nečeg jestivog, paravano, andol srcanik i leksilijum. Na kraju, pred spavanje, obično je to oko dva ili tri sata, padnem po ćeten halvi. Izuzetak su ponedeljak i utorak. Ponedeljak je dan za citostatike, a utorak za ublažavanje štete folkisom.

Protiv bolova, osim kad ujade, ne pijem ništa. Samo psujem, hukćem i zajebavam i sebe i koga stignem. Jedina zapravo prava terapija, bez štetnih posljedica.

Sve je već postalo ritualno iz jednog jedinog razloga. Taj je u nekom od čipova u sivoj masi u glavi.

Ne bih htio riknuti prije napunjenih 78. Do 75. bih htio riješiti se svih dugova, uvjeriti se da će svi moji biti koliko toliko dobro i početi primati na ruke cijelu penziju.

A onda bih, osim bombona za luđake, sve ukinuo i prešao na kubanke i alkohol, zadržavajući kafu svakako. I tako rečene tri godine. Ako se zalomi još koja, ništa protiv, ali bih htio dostići punu slobodu. Slobodu riknjavanja, ili slobodno bezbrižno riknjavanje. Kad god riknem da riknem.

Sad mi je ova pandemija sve pomjerila za nekih tri mjeseca.

O njoj kao dodatnom ataku na slobodu sad ne bih. Mislim na onu koju mi čip ograničava. Ne na ovu nametnutu, još uvijek dovoljno neobjašnjenu, na kretanje, koje mi „država“ upotrebom (i oružane – vojska, paravojska, policija, parapolicija u vidu komunalne) sile onemogućava.

Zbog čega su se i arčile pare na oružje, kojim se ne može odbraniti ni od kojeg vanjskog neprijatelja, koje zlu netrebalo može koristiti samo protiv sopstvenih građana, pandemija je Božja majka, ako se odluče, nakon svih već odavno iscrpljenih sredstava, krenuti protiv mnogih zala izlaskom na ulice.

Umjesto da je iste te pare koristila na polzu građana, na zdravstvo, školstvo i pravosuđe. Što se evo sad, kovidistički prividno, kao događa.

Posebice foliranjem brige i ljubavi prema penzionerima, bolje reći prema starijim od 65, njih preko milion i osamsto hiljada, na većinu kojih glasova na izborima računaju.

Vještinu manipulacije vlasteli ne mogu sporiti. Većina vjeruje da se radi o brizi i ljubavi, pristajući na tu ljubav, nesvjesna presude na laganije, psihičko i fizičko umiranje.

Mene to baš i ne pogađa, čip me i tako i tako štiti, ali ne razumijem kako niko, osim nešto izuzetaka, ne shvata da dobra pravila ponašanja mogu i u ovakvoj situaciji biti jednaka za sve.

Zašto mene ne pogađa. Ništa me ne može spriječiti da iziđem prošetati. Svakako ne mogu preći u cugu više od dvjesto metara. Moram praviti pauze, dok ne doguram do odgovarajućeg mi ugostiteljskog objekta, ali to trenutačno radno ne egzistira. Pa iziđem samo kad mi baš ujadi, ili kad moram ili hoću sam do apoteke ili gdje hoću.

Izdržat ću i ovo, sve radi apsolutne slobode, oslobađanja umiranja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari