Otkočenje

Onda se u Turskoj dogodio onaj navodno pokušaj državnog udara, ili puča, izvještači nisu se mogli dogovoriti, možda griješim dušu, jer većina ne zna razliku. Ruka me je već pristojno maltretirala. Odvlačeći mi pažnju od svega okolo, da bi u nedelju već razvaljivala za neizdržati. Iako mi je vremenom, godinama naplata raznih „veselja“ i ostalog u mladosti, pristojno povećan prag bola. Nedelja, nemam gdje, najbliže je, prelomih u neka doba pa u Urgentni ugledne ustanove s kraticom KCB. Sa prijemnog me ljubazno uputilo u sobu 4, ortopedija, samo na konsultacije, jer nisu znali gdje bi, zglob mi je je bio uveliko otečen i baš lijepo rumen, čak do pola puta prema laktu. Dogurah do jednog mlađahnog dežurnog, zvanično liječnika, koji na brzinu baci oko i nervozno i bahato odjeba me k’o s poslom, jeste gužva, ne kažem, da se javim u nadležnu mi zdravstvenu ustanovu, uzmem uput i odem u ambulantu. Sutra, u ponedeljak. Mirno izađoh, da ga ne bih i tom bolesnom rukom zapuc’o u birokratsku ćelenku. Izdržah nekako do ponedeljka, znam kakva je ovdje procedura, pozajmih malo para i kod privatnika na rengeniranje. Da imam spremno, da se ne zajebavam. U povratku kući i lomljavi gdje bih, šta bih, zglob razvaljuje i u mirovanju, popih usput kahvicu u Lovcu, častilo me. Kući spržih brufen i leksilijum, džaba. I opet ja na isti Urgentni, mislim biće neko pristojniji, sreća nije gužva, doktor liječnik ode negdje, ali se relativno brzo vrati, pozva me zapisničarka, ne vidim doktora, koja mi objasni kako oni nisu taj dan dežurni, da odem na Banjicu. Izađoh roncajući, ma mrš vas u tri pičke materine, čuj nisu dežurni, zdravstvenici, moglo je biti doktor je na kahvi, otišao piškiti, možda i kakiti… Nek’ vas biju, pizda vam materina… i tako roncajući opet kući. Čudo od šake, zgloba joj i malo iznad oteklo još više, rumeno, dobro, jebat ga, ali razbija i u mirovanju. Ni jednog položaja da joj nađem, a da ona svoje ne radi. Na sve to i ono redovno, svaki mi kralježnjak kičme, nema hrskavice, struže, koči, zateže. Vidi i Ona da je situacija – prdn’o Murat, ne možeš izdurat, kaže a da ipak odeš do Banjice. Što, da me i tamo neko ovako dočeka, bila bi mu treća sreća. Na kraju me ubijedi, naleti i stariji sestrić, bio blizu i imao dovoljno za taksi. Pa Banjica. Dežurna. Nije gužva. Prijemno, desetak minuta čekanja, primi me i tu mlađi čovjek, ali liječnik, pogleda ruku, isprepipa uz moje huktanje, pogleda snimke, nešto mi ispriča uz napomenu da će kad li tad li trebati operacija, nisam za njega već za plastičara, kojem me odmah posla. I ovaj liječnik. Odmah se prihvati posla, napisa svašta nešto, prepisa neka tri antibiotika i neki probiotik, za početak, da uradim laboratorijski nalaz, te da dođem u srijedu sa uputom, na kontrolu. Koju srijedu, kaže prekosutra odmah. Dobro. Bio u srijedu, malo bolje, dođite u petak, koji petak, prekosutra. Već sam bio pao po onim antibioticima, ali ima i začkoljica. Penicilin ujutro i uveče, dok mi guzica ne postane cijediljka. Ali mi je u četvrtak ujutro prijalo to što sam morao zazoriti. Imao sam i za kahvicu, ostalo od taksija i lijekova, pa gdje ću nego u Nušićevu, u Grinet. Nigdje nikog i prazan stol za kojim sam sjedio i ’95, kad su me kao izbjeglicu „racionalno“ pokupili za slanje na ratište, na koje se njima nije dalo. A da me nisu ni pitali jesam li Srbin i jesam li imao ognjište ili centralno. Nema veze. Zasjedoh, kahvica, cigaretica za ljubimce, pogled na obe strane ulice, farmerice jedna bolja od druge, ljetnje haljinice, majićice sve u osmicu ili slično. Vrat na jednu, pa vrat na drugu stranu. Dok sam popio kahvu, otkoči se. Ništa kičma, ništa kralježnjaci. Ništa terorizam i udari ili pučevi. Jebo mater ako neću početi i redovno dolaziti ovdje za razmrdavanje vratne kičme, a ruka će valjda popustiti.

Ivan Džidić