Pa da

Ne pridružujem se ni pljuvačima ni braniteljima glede rasprava posebice o pjesmici, tek upitniku oko ukupnog doprinosa autora, e da bi dobio šta je dobio. Jer mi je bilo krenulo buđenje sa trideset dinara u džepu i sa odgovorima iz Zagreba i Mostara, pitao za mirovinu, evo sad će krajem mjeseca. Pa onako za sebe, za Nju, i za Manju, naravno, prozborih kako bih komotno, a da ništa ne prigovorim, mogao udruženim BHS ulogom nešto slično dobiti. Ali odmah dodah – a omladinski kadrovi. Pa da. I odvrtih i dovrtih film.

Kad je ono, tamo negdje osamdeset treće-četvrte krenulo definitivno nagrizanje Jugoslavije, da bi potlje (može i pošlje) bila razjebana, kad se sve skupa sabere, ko je posebice sudjelovao, uz prijateljsku podršku međunarodnjaka. Komunjare trećepozivci i njihove pravilno na sve četiri strane čaršije raspoređene snage od omladinskih kadrova. Uz stepovanu najezdu onih koji su koju generaciju tihovali i čekali. Radila je uveliko ona iz mog kraja – Allahu rabi, svak sebi grabi.

Poslije je bilo šta je bilo. Evo do dana danjeg. Pa kad malo bolje bacim oko i na trenutačnu scenu na prostorima nekad Jugoslavije, ako je po volji europska promjena imena, sada Zapadnog Balkana, Regiona itt., a može i na pokoju europsku instituciju, sve go nekad perspektivni „naši najbolji kadrovi“, uz akcenat na ono omladinski. Za koje sam izvještio i nos. Skoro pa nema šanse za promašaj. Kao svojevremeno, valjda devedeset četvrte, kad u prostor organizacije u kojoj sam radio, dok smo tadašnji mi izvršni šef i ja jeli popularni „hladan burek i jogurt“, uđe jedan Tahir da bi kod glavne šefice. Upitah izvršnog, je li majke ti ovaj omladinski kadar. Kaže kako si pogodio. Nisam. Namirisao sam ga. Takve, još od kraja sedamdesetih, početka osamdesetih, radili mi o glavi kao anti ovom i onom, odmah namirišem. I kako tad, evo i sad. Mislim nakon raznih prevrata. Kad se malo bolje pročisti nos, baš bazdi. Ko parfem ringišpilac. Od Janše, Kacina, preko mladoHrvata, raznih Dodika, Lagumdžija, da ne nabrajam, Đukanovića, Bulatovića, Makedonaca, sve do ovih ovdje Srbijanaca, često po sopstvenom priznanju prisiljenih na pionirstvo i omladinstvo, gromoglasnici mišljenja u neslozi sa njihovom intimom. Kojima su se u hodu priključivali takozvano šezdesetosmaški sateliti i šleperi, uz pokoje „emancipirano“ i „evoluirano“, što kažu „partizansko“ dijete, prethodno pristojno namireno.

Znači, brate, nejma šansi. Za nacionalnu. Ni pojedinačno, ni BHSovski. Valja meni ipak sačekati još ovo iz Zagreba i Mostara, pa „da me Bog vidi“.