Pandemija vs. bindumpija

Sve prolazi, sve se mijenja, al’ ostaje marka povjerenja…

E, sad mala intervencija.

Preraspodjela kapitala i izrabljivanja širokih radnih masa, ubijenih u pojam.

Ubijanje je kontinuirano teklo, doguralo je, ovisno od sredine do sredine, do masovne i masivne letargije, uz odgovarajuće doziranje depresije.

Jedna dakle od simpatičnijih kombinacija.

Ono kad sve pređe i visoku prisutnost straha, pa se umotate u deku, pogledate kroz prozor i prestravite mogućnosti izlaska u naizgled bijeli svijet.

Koji je sve a ne bijeli, koliko god vam je ustanovljeno da nemate nikakve probleme sa očima, mrenu da i ne pominjem.

Na kraju sve dogura do onog kako ćete riknuti u rasponu – od gladi do žešće viroze, može i obrnuto.

I koliko god da ste stvarno u krizi depresivnosti, toliko niste daleko od istine, bez prisustva bolesti.

Još ako vam ga eksperti hrknu, gdje i kako misle da je, neka bude učinkovito, potrefe vam tačku G, ali tako da ste stalno u predorgazmičkom stanju, u iščekivanju.

A ono, reklo bi se na kraju ništa, a kraja ni na vidiku.

Jer taman kad pomislite evo ga, eksperti se malo primire, obrišu se nekom od bezbroj zavjesa, pa ubace, dobro, dodaju neki novi detalj.

Pa malo kao nije vam ništa, nije ta pandemija baš tako zajebana, a onda malo blješte noge posra vas guzica.

Ni trenutak vremena ni za plaknjavanje.

Usred tog dodatka, ide onda još neki zbunjujuće optimističan.

Koji vas navede da zaboravite kako je optimizam opijum za narod.

Ili kako je nada najobičnija šarena laža, žešća radionička prevara, a koju svi vaši prijemnici, svaki put ispočetka nasjednu, prihvate kao prijatnu igraonicu.

Ubace vam, uzmimo na primjer evo baš ovom prilikom, bindumpiju.

Trenutačno je to ime, svojevremeno se zvala obamija, na primjer, jer je bez prestanka na djelu, hiljadama godina, još od kao ona budala reče ovo je moje, nadasve opasna vrsta pandemije, bez ikakvih izgleda, bili vi za ili protiv, na pronalaženje odgovarajuće vakcine.

Pa i sa kojekakvim štetnim nus pojavama.

I dok se okrenete, već ste u priči, koja vas se zapravo i ne tiče, o situaciji u SAD, šta je sa Sjevernom a šta sa Južnom Karolinom, kako je u Teksasu, je l’  Florida gdje je nekad bila, ima li vrućine u Kaliforniji – što bi rekao pjesnik u sonet, u sonet…, ima li šta iz Mičigena… I ostalih sajedinjenih država.

Te kakve će posljedice konačni rezultati, izabrana vlast, imati na ono od gore vaše letargično stanje sa akcentom na depresiju.

Pa se odjednom nađete u igri navijačkoj, svojoj neprokuženo iskvarenoj – više mrzim Zvezdu nego što volim Partizan.

Čekajući jedno, a dobićete kao i dosad drugo, u atmosferi koju opisa jedna moja prijateljica, kao čekalismo da postanemo svijet, a ono svijet postao mi.

Jer na kraju će sve završiti pristupnim govorom, koji ohoho dugo sadrži i – Interes SAD branit ćemo svim sredstvima, na svakom mjestu na svijetu na kojem bude ugrožen.

Svejedno ništa nećete shvatiti.

Posebice da je rješenje na domaćem terenu.