Petra

Nismo je mogli pustiti da ode, jebala nas nada, a trebali smo. Nismo trebali malo-malo pa kod veterinara, nekako skoro pa na silu hraniti je, sprječavati da se zavlači na neka skrovita mjesta. Na kraju joj je ipak nekako uspjelo pozdraviti se, zavući ispod kreveta dok smo spavali i otići. Kako se to kaže, ni za starom i starim nisam se tako isplakao.

A onda, neko vrijeme nismo mogli nikoga primiti u krug obitelji. Napokon, kad smo bili spremni, na sebe sam preuzeo usvajanje novog člana. Ni sam nisam „rasan“, pa tako nisam ciljano išao na usvajanje odgovarajućeg rasnog rođaka, ali sam svejedno, baš mi se u svakom pogledu sviđaju ruski crni terijer i ruska plava mačka, zamolio svog druga Terzina da vidi šta se može uraditi.

Prvog teško, samo kod uzgajivača, treba imati pristojne finansije, a drugu vidjet ćemo. Ostavio sam mogućnost i za neku čađavu ili tigrastu. Bilo je hajde sačekaj, javljam se. Onda je jedne nedelje, dan kad se Ona bar jednom mjesečno nalazi sa svojom starom ekipom NIN-ovaca, baš kad sam je očekivao za večeru, iznenada nogom zakucala na vrata tavančeta.

Već sam se bio narogušio, šta sad vuče iz dućana, otvorio vrata i ukipio se. Stajale su njih dvije, sa osmijehom Monalize. Ljutiš li se. Jebale vas srbijanske metode svršenog čina, rekoh, sad je gotovo. A kad sam pogledao neko čudo u Njenom naručju, uzvraćeni pogled potpuno me je razoružao. Bilo kakvi pregovori o razoružanju bili su izlišni. Kupljen sam bez da sam trepnuo.

I tako je krenulo. Petra, tako joj je Ona dala ime, iako sam ja insistirao da bude Manja, odmah je našla svoje, a moje mjesto, uvalila se i zaspala. Udomaćila se u trenu. I krenula sa usvajanjem. Imam neki osjećaj da sam ja bio slabija karika u našem kratkom lancu. Potom su krenule zajebancije radoznale i tvrdoglave osobe. Pa je Ona jedan dan stigla sa paketom loptica, ko biva neka Petra ima čime igrati se.

Na neki svoj način, nisam ga odmah prokužio i prihvatila je. Uz zadržavanje svih drugih igara predmetima koji joj se učine zanimljivim, unoseći nam tako pogubljenost u traženju različitih a najčešće potrebnih nam drangulija, da ih ne nabrajam.

„Ne Petra“ pomaže najduže nekoliko minuta, ako primjetim šta radi. Petra ostavi to, prebit ću te ko vola u kupusu, nije pomagalo, a nije to prihvatala ni na simboličkom nivou. Kao ni e sad si gotova, objesit ću te na štok vrata, letićeš da nećeš znati gdje si, pa onda jebaću ti sve po spisku kurvo mačija, ili zatvorit ću te u nosiljku na duže vrijeme, čak i „drolijo, francuska ptico trkačice“…

Sve je to otišlo u luft kao što je i izgovoreno. Na kraju, glede onih loptica, ne zna se zapravo ko kome čini uslugu i s njim se igra. Samo što se probudim, iziđem iz kupatila još prilijepljenih očnih kapaka, kako bih nekako do kafe i raznih „bombona“, ugledam sfingu na ćošku naslona mjesta na koje bih htio sjesti, a pored, na podu lopticu. I iz najljepšeg pogleda na svijetu kao da čujem hajde više, šta se čeka, hoću te malo razmrdati.

Dok sebe dobro čujem, idi Petra u pičku materinu, ostavi me da popijem kahvurinu i dođem malo k sebi. Ni da trepne. Samo malo nakrivi glavu i svojim urokljivim očima produži u naumu. Zna da volim opsovati. A i da mi još nije jasno koji su joj preci, jer ne mijauče, oglašava se, tako i trči, kao gepard. Ovih dana spremam se definitivno okačiti negdje neku bijelu krpu od zastave.