Pismo

Adresirano na baš moje ime, uz urednu adresu. Kako je došao do adrese nemam pojma, možda nam je neko zajednički poznanik, a opet…

Na koverti i ono direktna pošta, poštarina plaćena kod itd.

Mislio sam da je i mlađahni osnovao neki fond, pa sad šalje ili uplatnicu, e da ne bi uz Infostanove račune, ili uz struju, ili uputstvo za jedan SMS, jedan obrok, ili možda nešto u tom smislu.

Nakon evo ne znam koliko dana otvorih kovertu, a u koverti pismo.

U zaglavlju, s lijeve strane memorandum SNS, a sa desne predizborni, tad sam skonto, Aleksandra Vučića.

U potpisu Aleksandar Vučić. Po svemu sudeći u ulozi najprivatnijeg privatnog lica.

A opet i nije.

Kaže mlađahni, meni osobno – Poštovani, Vi ste temelj i snaga našeg društva i naroda. Po nekom automatizmu uspravih se i rekoh uh, jebo te.

Ovo društva mi nekako bi jasno, ali ovo naroda ne bi. Ja nemam nikakvu kolektivnu pripadnost, pa ni etničku, a ne znam misli li na pripadnost etnicitetu ili na politički narod.

Da nije neka greška. Nije, obraća mi se kao starijem građaninu.

Ali kaže na početku – Vi, stariji građani naše Srbije, uvek ste mi pred očima kao primer ljubavi prema otadžbini.

Tu se opet malo štrecnuh, meni Srbija nije otadžbina, ovdje obitavam, bivam, a za otadžbinu nisam nešto siguran gdje bi mogla biti.

Ta zemlja otaca. Ali dobro. Onda ide nešto o žrtvovanju, da mi je bilo teško nešto što su od mene tražili, da bi sačuvali moje zdravlje.

Čega se ja ne mogu sjetiti. Znam da je bila neka zabrana, koja mi je u dobroj mjeri ugrozila zdravlje. Ali možda radi onaj Nijemac.

Kaže kako mi je bilo teško podnijeti udaljenost od porodica, voljene djece, unuka i prijatelja. Što bi, ako je ikad o tome mislio, još i mogao znati, jer je meni i ne samo meni sve to počelo još ’92.

Što, na koncu konca ima, bez obzira što mi je i dalje teško, jednu dobru stranu – svaki dan sam u vezi sa vascijelom bogovetnom ekumenom. Tako su mi, pravilno, svi pomenuti raspoređeni.

Onda ide nešto o izgrađenom, renoviranom, uloženom, o jednokratnoj pomoći, o snazi Srbije i još svašta nešto, pominjući usput i državu, misleći valjda na institucije, za koje sam ja neuk mislio da su u blokadi i da je zato sav i finansijski teret na sebe preuzela SNS.

E, pa će dalje – Naša deca zaslužuju to da njihovi roditelji mogu da zarade i obezbede im sve što im je potrebno na pristojan i častan način.

Na šta ja, zbunjen kakav sam, samom sebi, a glasno rekoh kako i naša djeca sve to zaslužuju, a ne samo njihova. Mora biti da sam tu nešto zajebo.

Dešava se.

Nešto je prozborio o nekom europskom standardu, pa će – Doživećete to da se vaša deca i unuci vraćaju kući, da žive u Srbiji. I kako je to njegov životni cilj.

O nama koji smo se ovdje zatekli ni mukaet. Pomenuo je i nešto kao ekonomski izazov koji slijedi, ujedinjenost, i kako Učinili smo to jednom i učinićemo to ponovo. Na kraju se glede djece malo ispravio, uvjeravajući kako neće stati ni on ni SNS, dok sva deca u Srbiji ne budu sigurnim korakom išla ka boljoj budućnosti.

Još je mlađahni nešto rekao prije potpisa, ali meni se vrati ono Učinili smo to… Malo mi se smrači, pa opet sam sebi, a glasno – pa što vi mlađahni, kao gensek, a Nikolić kao potpredsjednik ne odoste, zajedno sa svojim predsjednikom pred Tribunal.

Zajedno ste činili, to za šta je on fasovo što je fasovo. Uživajte dok možete.