… Ali šta. Jer stvarno jebeš pitanje oko prvog miliona. Svaki put je, još od trenutka u kojem je navodno „mafija“ uvela „ne pitaj me samo za prvi milion“, isti odgovor. Što je opet sasvim razumljivo. Pošto je „mafija“ zapravo „naša stvar“, kojim pravom se bilo ko ima petljati u „njihovu stvar“. Što graniči sa potpunim narušavanjem zaštićene privatnosti.
Pojedinačne ili eventualno grupne, porodične… Sa navodima ili bez njih. Jer se danas i pojam i termin „mafija“ zlonamjerno koristi za označavanje kojekakvih navodno kriminalnih udruženja i organizovanog kriminala. A u najnovije vrijeme zlonamjernici tvrde da je riječ o organiziranoj moći kojoj nije garant (žirant) kakva kriminalna aktivnost, već, baš svašta, tijesna, tješnja i najtješnja veza sa dužnosnicima, funkcionerima, narodnim slugama, ugovora s narodom može biti a i ne mora, na organiziranoj geografiji zvanoj država, u kojoj rečena moć djeluje.
Ja osobno možda sam subjektivan. Jer osim u jednom kraćem periodu, mislim devedesettreće, nikad nisam imao ni prvi a ni neki drugi milion. Pa ni pola toga. A od rođenja sam imao baš zanimljive okolnosti. Nisam rođen ni u Bošnjanima, ni u Herceg Novom, niti u kojem drugom mjestu, već baš u Mostaru. Pri tom, ako je vjerovati proročanstvu, kao neko ko će biti nafakali. Što bi moglo uputiti na šta može uputiti, a ne na to da nikad neću biti gladan. Kako god se glad razumjela.
Nisam nosio gajbe, ili recimo vreće, ili šta li, ali sam kopao kanale i polagao kablove, prodavao tuđe piliće na Dolcu itt. Pa sam onda radio i neke druge i drukčije poslove. Doduše nisam bio uzmimo na primjer direktor kakve hemijske industrije, ili, ali ni kratko, potpredsjednik kakve vlade, nisam osnivao ni male ni velike firme, nisam bio nestranački stručnjak ni u kojoj partiji, pogotovo ne ministar za recimo vlasničku transformaciju u Marjanovićevoj ili sličnoj vladi. Nisam imao nikakve veze sa Miloševićem ili JULom, pa ni govora ni o njihovim izbornim listama. Kao što nisam nešto malo prije imao nikakve veze sa Francekom i njegovima koji god da jesu. Nisam imao veze ni sa „cilj ne bira sredstva“ DOSom. Osim ako se ne računa da me je sa jedne strane gađalo granatama i snajperskom vatrom, uz komandu uglednog hagiranog člana DOSa i podršku nekih potonjih DOSovaca, Slobinih perjanica s početka devedesetih. A sa druge strane uz komandu odgovarajućih kolega pomenutih. Nisam niti bio niti jesam u kakvoj kumovskoj vezi, o kojoj bi se naišlo na koju javnu riječ. Moji kumovi nisu nikakvi „opasni momci“. Reklo bi se da sam život proveo u sretnim okolnostima. I, može i pa ništa.
Zato mi puca za ono pitanje oko miliona. Jer bih da čujem koje su to druge i drukčije sretne okolnosti. Koje primjerice Mišković, u nedostatku vremena na svečanoj dvadesetogodišnjici, pozivajući se na njih, naravno ne zaobilazeći mukotrpan rad i patriotizam, nije mogao, jer ne bi stigao nabrojati. Sumnjam da bi stigli i drugi Mitrovići, Beke, Kostići, Subotići, Rankovići, Karići…
Jebeš dakle prvi milion. Prve, a onda i druge, treće itd. okolnosti su u pitanju. Da znam da li da pljunem po svojima ili da ih se rado sjećam.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
