Politička podešavanja

Po vazdan je uključen, ne gledam u ekran, sjedim mu iza leđa i kao slušam, iako malo od svega toga čujem. Ono što bih i čuo, najčešće mi promakne. Ono što najrađa ne bih, čujem i više nego što ga ima. Ispred mene je drugi ekran, po kojem prebirem, iza mene stalaža sa knjigama, sa kojom se svakih malo – malo konsultujem. E ovih proteklih nekoliko dana, televizor me je uzeo pod svoje.

Prvo mi je razjebao koncepciju dvjema epizodama glede šezdesetosmaških 50 godina. Nije me pomjerio s mjesta, svakog od sagovornika vidim i bez gledanja, slike mi se slažu prema glasovima koje čujem. Jedan će o osvajanju slobode, drugi koristi priliku demokratično podijeliti nekoliko demokratskih etiketa onima s kojima je dan danji u nekoj vrsti sukoba, treći brka godine, Boga mi i decenije, govoreći o Crvenom univerzitetu „Karl Marks“. To mi je bilo najslađe. Kao u Banja Luci je „Đuro Pucar“, u Mostaru „Džemal Bijedić“ itd, pa kao postojala je bojazan da u Beogradu bude „Josip Broz Tito“, te su se na brzinu odlučili za Marksa. ’68. Što ti je 50 godina. Iznevjerava i pamćenje i pabirčenje informacija. Pa tako u ’68. upadoše i ’75 i ’77. Četvrti, kasnije poznat po „demokratskom nacionalizmu“, šta li bi to moglo biti, ispriča kako je najeb’o ka Trockista, a da nije imao pojma o čemu je riječ, jer je, i to po sopstvenoj izjavi, u to vrijeme čitao Marxa. Suma sumarum, svi su kao bili ljevičari. E da, peti, koji bi mogao biti i prvi, bio je najznačajniji u osvajanju slobode, uspostavljanju demokracije. Iz nekog razloga mi pade na pamet onih Pet zvjezdica u Italiji, koje za sebe kažu da su antisistemska ljevica. Jebem ti svaku, dobro ne baš jedan beznačajan broj, od današnjih ljevica. Uključih društvenu mi mrežu, pa na brzu brzinu, da mi nešto revolucionarno ne promakne, našvrljah pisamce jednom od učesnika – Vidim i tebe u emisiji o ’68. Nisu te mogli izbjeći, pa i toliko prostora koliko si dobio dobro je. Uz nekoliko izuzetaka, sve go narodni heroj, a kad se dobro promućka i prospe – niko ni s kim. Jedina zajednička im Broz. Koji u to vrijeme nije nista drugo radio, samo se bavio svakim pojedinačnim demonstrantom. Nije mu palo na pamet, nije imao povjerenja, da kaže „republikancima“ – riješite to. Ponavljanje je majka autosugestije. Sve nepogrješiv do nepogrješivog. Ti, Vranić, Ljuša i bi li još neko, visite u toj emisiji. Više bi mi se svidjela da vas nije bilo… Odgovorio je sa – Sasma si u pravu! Nis’ti džaba moj drug! Ovih dana bi trebalo da mi kanu neke pare, ‘ajmo na piće?! Odgovorih sa – Kad god hoćeš, takvo mi radno vrijeme, a on – Zovem te.

Onda mi je na sve to razjebavanje koncepcije natrčao susret Ivanića sa mlađahnim Vučićem, o izbornom zakonu u BiH. Iliti kako pomoći Čoviću i sebi u razjebavanju BiHa. Da ne bude „iz reda naroda“, već „predstavnici naroda“. A narod može da se lagano jebe, pa raste. Sve me odjednom zaboli. Živci na nervnoj bazi. I ’68. i posljedica joj ’18. Ali uz svu kuratu sreću, nisam ja džaba Bogu mio. Iz čista mira prebacih na N1, očekujući osvježenje pogledom na M. L. Kad tamo, Sidran. Odgledah, a Boga mi i odslušah, Pressingovalo ga. Ne znam sto mi je to trebalo, naslušao sam ga se i nagledao u proteklih evo ravno 49 godina, znam ga napamet. Svejedno. Kao da sam znao da će naletiti nešto, neki lijek protiv bolova. U nekom dijelu Pressingovanja, glede nečeg, kao da je važno čega, i naleti – Nemamo mi Bosanci ništa protiv Velike Srbije, samo nek’ je prave na sprat… Sebet mene odnosi se i na Hrvatsku.

Neko, mora da je bio neki informativni program, pomenu politička dešavanja, a ja čuh podešavanja. Takvo mi uho.