POŠLO ME

 Pa natrčah na najavu filma „Čovjek se vraća u rodni grad“. Rekoh, tek za sebe i u pola glasa, na neviđeno, tek na naslov, ko ga jebe kad je budala. Na šta će Ona što, baš je lijepo imati rodni grad. A što je, majke ti to lijepo. Pa eto, lijepo je. Ponovih to pa eto lijepo je, ali uz dodatak, lijepo je onda vratiti se i na rodnu recimo ledinu, ima ili je bilo takvih slučajeva, ili rodni avion, ima i rodni brod, rodni vlak u rodnoj vukojebini, ima i rodno proputovanje kroz bilo koje usputno mjesto, ima svašta rodnog. Je li i to lijepo. Kako se u to lijepo vraćaš i za koju … Kaže šta ti je. Ništa. A u meni prokuhalo sve što je moglo prokuhati, glede rodnog grada, uz sav napor, ničeg lijepog ne mogu se sjetiti, a bilo je naravno i toga. Džaba. Ušutismo u svak u svoju. Ona se pokupi na spavanje, a ja ću rano, oko dvice – trice, neka bude kao i inače iz potpuno nepoznatih razloga. Nisam se ni okrenuo, već dan iz naslova, rekao bih Manja i ja sami, ali neki više manje poznat glas iz neisključenog televizora nešto ekspertizira, nešto o čemu zna koliko o snijegu koji ’93. pade prvih dana studenog novembra. Jednim okom zraknuh, vidim mlađahnog eksperta Anđelkovića i onu novu malu Garbiku na Javnom jutru, u trenutku kad ekspert izgovara nešto kao da ne zaboravimo, imali smo i mi komunizam… Jebem ti, gdje se ovi isključuju, mogu li se uključiti makar u neku bibliotečnu knjižnicu, imali smo i mi besklasno društvo, pravnu i ekonomsku jednakost. Ne imam koga upitati je li i ovaj negdje doktorirao. Pođe mi nekako za rukom prebaciti se na nadasve slobodni i neovisni Studio B, da vidim digriseve. I ostadoh tu, očekujući kakvu žvaku o zdravlju, kako ga steći a ne izgubiti. Ne znam šta je dalje bilo, ne znam do kojih doba sam dogurao, šta sam radio, znam da sam iznenada i bombastično naletio na, da li uživo ili umrtvo, nešto što se kaže Beogradski dijalozi. Kako se to na ovdašnjem jeziku veli, implementirano u Njemačko internacionalno satrudništvo. Ko biva zajedno smo jači, kontra haotično pogubljenog pučanstva. Kad hoće hoće, u trenutku nastupa mlađahnog Vučića u ulozi premijera, koji je, usput budi rečeno, sa gospođom Đinđić i još nekoliko velikana fondista i sličnih u Savjetu valjda tih Dijaloga. Za čudo, jer ne vidim neku razliku, nije tu i fondiskinja gospođa Nikolić. Ali dobro. Mlađahni je Vučić baš u tom trenutku i poznatom transu od samoreklamiranja, učini mi se ničim izazvano krenuo sa pripremama na podizanju spomenika gospođi Sonji Liht. Nije zajebancija, iako sam pomislio da jeste. Jer nisam ni sanjao da Vučić i Liht ikada mogu i odvojeno a nekmoli zajedno, pa i glede trenutačnih uloga. Nađoh neki brljav antidepresiv, malo leda i rekoh – Gospodine Vučiću svaka vama vaša čast.