Za zapaliti bilo koju i bilo kakvu vatru, važna je potpala. Koliko god se razlikuju razlozi različitih paljevina, toliko se razlikuju i paljevine. Poznato je i profesionalcima i amaterima, kako se paliti može i neko i nešto.

Diletante da ne diram, oni su uglavnom vezeri, uglavnom ne pale svjesno, a nisu ni svjesni mogućih svakakvih posljedica. Bilo koga, bilo šta da pale i zapale. NJima na dušu idu, u sušnim periodima, štete u zvanim i takozvanim, kad samo makija gori, šumskim požarima. Ali ko bili da bili, i prvi i drugi i treći, ako ne uvijek, onda najčešče bezmozgovići su. Izuzimajući stručnjake roštiljdžije i one za okretanje ražnja. Stručnjaci za ognjišta i sve ispod peke izvan kategorije su. NJima najveća pripada čast. E, da, piromani su posebna priča i u nadležnosti su nadležnih institucija. Elem, o kojoj god vatri se radi, da se vratim na početak, važna je potpala. Ako se tu zakaže, ništa od vatre. Što znaju sve nabrojanje kategorije paljitelja. I neka sada tu svih ostalih, osim ovih koji pale nekog, oni su mi nešto baš zanimljivi. A među njima ima, više ili manje talentiranih, onih koji pale iz čiste zajebancije i veselja radi, ali i onih kojima je do svakojakih drugih rezultata. LJubitelja paljevine naroda. Nimalo duhovitih i sa debelo zajebanim posljedicama. A vještim u pripremanju potpale – znaju dobro koji novinski papir valja koristiti i ili koju sitnjež valja još na taj papir nabaciti. Jedan od njih, a trenutačno zaposlen na mjestu predsjednika države. Koji je organizirao prijem za „Trinaestoro dece iz Kostajnice, Rijeke i Zadarskog zaleđa (koja!) gosti su glavnog grada i polaznici letnje škole Sveti Sava, gde uče o srpskom jeziku, književnosti i kulturi, obilaze razne spomenike, istorijska mesta, muzeje.“ U otvorenom, nadasve primjerenom i veselom razgovoru sa gostima, trenutačni uposlenik na mjestu predsjednika, iz okvira svog faha, upitao je sedmogodišnjaka, rekao bih Riječanina, Tina Popovića, za koga navija. „Za Rijeku“, dobio je odgovor kao iz topa, na šta mu je predsednik predložio da razmisli i o nekom malo većem klubu: „Da to bude neki malo veći klub od Rijeke, Dinama, Hajduka. Znači, ili Zvezda ili Partizan“. I sve je bilo kao u igri i smijehu. Onda je krenuo ozbiljniji dio. „Predsednik Srbije je najavio da će država posebno ulagati u zaštitu ćiriličnog pisma, srpskog identiteta i boriti se na miran način u njihovom očuvanju svuda.“ Što je osnovcima bilo posebno zanimljivo i drago čuti. Onda se trenutačni uposlenik, predsjednik, baš iskreno obradovao što su djeca naučila čitati i pisati ćirilicu i odlučio im uz kolače podijeliti knjige na ćirilici. Mladom Riječaninu Tinu rekao je da će zbog toga dobiti poseban poklon, pa mu je uz kolač poklonio, ništa manje, ni Zmaja, ni Miku Antića, ni Ršumovića, već baš pravu knjigu namijenjenu djeci navijačima Rijeke, „Cerska bitka“, i još s posvetom. A kao šlag i na kolače i na knjige, protokol je veselom trenutačnom predsjedniku isplanirao zajedničku posjetu navodno vječitom derbiju „velikih klubova“, uz spontani, neorganizirani gromoglasni doček na stadionu, koji je pripremila navijačka publika. Valja sačekati bar jednu deceniju, pa vidjeti hoće li buknuti željena paljevina. Jesu li djeca iz Rijeke, Kostajnice i Zadarskog zaleđa, dobar izbor za „potpalu“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari