Prajdiranje

Recimo paradiranje prajdiranjem.

Možda prajdiranje paradiranjem.

Pa onda možda ponošenje, ali mi nekako nije usklađeno sa osvježavanjem savremenog jezika, previše je domaća riječ. Bilo je još nekih mogućnosti, ali prelomila je, na kraju, naizgled mi bar, situaciona višeznačnost, ovoga što se izvodi iz sve popularnijeg – prajd.

Evo samo u ovih par dana, u kako smo to mi kao djeca zvali Brukselesu, prajda preko glave.

Baš mi je nešto žao što ovo ne može sačekati, kako bih večeras mogao baciti i oko i uho na prajdiranje Mlađahnog, dosad nezapamćenom ljubavlju prema svom narodu, junačkom borbom i natčovječanskim naporima da tom svom narodu, gdje god da se nalazi, od Australije do Amerike, posebice u susjedstvu i još posebnije na Kosovu, osigura život dostojan čovjeka.

Ali biće toga još. Jer će biti prajda i kod Amera i Europljana, s kojim će se valjati nositi. Na kraju će pun prajda možda reći i „razumem“, isprajdiranim raznim Eskobarima, Hilovima i ostalim vezerima.

Ali jebi ga, ima pravo na svaki prajd još od 2008. Dobro. Ima i bilo je dovoljno, možda nešto blažih prajdova, evo u ovo zadnje vrijeme na pretek.

Mnogo se prajdalo svenarodno, zahvaljujući sportistima.

Cijele su nacije osjećale prajd jer su televizionistički, preko predstavnika uspjele osvojiti razne medalje. Doduše nacije uvijek osjećaju prajd, pa će ga biti i kad predstavnici ne skoče, ne isplivaju, ne istrče ili šta li za njih onako kako to nacije mogu.

Sa zavidnim prajdom prebrat će predstavnicima i od tave držak. Ali neka toga sada tu. Ni u komšiluk i u susjedstvo da sad ne zalazim. Prajdu je na značenju trenutačno na dobitku zahvaljujući LGBT populaciji.

Kad god neko kaže prajd, zna se na šta narodni ekspert pomisli. Jer tačno zna šta je to prajd i na šta valja obratiti pažnju.

Pa i kad s prajdom navijaju za učesnike u ratnim zbivanjima. Uzmimo na primjer, razne kapije, od avlijskih pa dalje, paradirale su svojim prajdom na zalaganje za tradicionalne porodične vrijednosti. Šta god da to može značiti i znači. Tradicionalno je tradicionalno.

Jedan glavati gospodin, lider, s prajdom je govorio o seksualnim opredjeljenjima. Isprajdiran razumijevanjem sklonosti. Paradiralo se i ispred crkve. Jedan pun hrišćanskog prajda vladika toliko je bio ushićen ulogom, da me je uvukao u zamku, sam sa sobom i sebi s prajdom sam uzviknuo – idi Nikadore izdrkaj negdje, pizda ti materina.

Sreća niko u blizini mu nije izgleda imao nikakvo oružje da mu doda, inače bi uz sav svoj prajd viknuo ožeži. Doduše, ne mogu reći, meni nije baš najjasnije zašto se svečana povorka LGBT populacije ne zove parada slobode, a ne ponosa, ali šta ja znam.

Ne zove se ni litija povorkom, pa čak ni kad u njoj učestvuju i oni sa problematičnim sklonostima. Sve u svemu, ako se zanemare neke cirkuske forme, ekscesne pojave, prestonički Prajd okupio bi i heteroseksualce, kad bi se govorilo o slobodi, a ne o ponosu.

Svi bi se mogli slobodno ponositi, jer što bi rekla moja pokojna mater, jednom prilikom o kojoj sad ne bih, od milovanja nikada nikome ništa loše nije bilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.