Krajem šezdesetih, ili početkom sedamdesetih protutnjalog stoljetja zaprašio je Mate Imoćanin u Kanadu. U posjetu rodjacima koji su između dva Velika rata tamo se zaustavili, kao ekonomski emigranti. Skupilo se, narafski, sve što je čulo za Matin dolazak i što je moglo doći u njegovo tamošnje odsjedalište. I priča. O svemu i svačemu. Što kažu tema temu vuče, u nekom trenutku jedan od rodjaka upita – Mate, života ti, kakav je taj socijalizam, valja li to što. Na šta će Mate – A Isusa ti, ko ga je na vrime uvatija dobar mu je.
Rekli bi sad neki moji niđe veze. Možda s pravom, možda i jeste tako, ali neka. Što se može odnositi i na jedno drugo pitanje i drugom prilikom – je li živa pokojna Luca. Jeste da je malo nekako onako, kao što, evo sad i evo ovdje, nikako nije nekako onako npr. pitanje – je li, sreće ti, živ pokojni Slobo. Krenula evo uveliko priča o pravovaljanizaciji. Može i ozakonjenju, ili pozakonjenju, ili ovjeri ili još svakako, mada na čistom srpskom ljepše zvuči. Krenula dakle hampa o legalizaciji nelegalne gradnje. Kad god da se događala, u predrevolucionarnom, ili u postrevolucionarnodemokratskom periodu. I kako god da se događala: odvajanjem od usta, odvajanjem od dobrog viskija ili konjaka, odvajanjem ni od čega, odvajanjem od nečijih bubrega… Ko ga jebe, šta ima veze. Prikupit će se odgovarajući papiri, krhnut lova prema zaslugama i mirna… dobro, nije, al’ je ravan Srijem. I što je baš lijepo, humano i ljudskopravnozaštitnički, pravovaljanizirat će se napokon i svi kojima neka je svaka njima čast i hvala za osiguravanje nepravovaljaniziranog skućavanja odvajačkog pučanstva. Svi koji su na vrime uvatili. Šta je i koliko ko mogao. A riješit će se i razna pitanja posjedovanja, vlasništva itp., sa ili bez prenamjena, u skladu sa, što je pošteno, prema svecu i tropar.
Ali nije to sve, jer ne može to biti sve. Ovo ovdje je ozbiljna država, demokratski sazrela, na najozbiljnijem putu u svojoj povijesti. U istoriji čak.
Nisam šetao devedesetšeste na devedesetsedmu. Nadam se da mi zdravstveni sluga neće zamjeriti što nisam vodio računa o zdravlju. Nisam šetao jer prosto ni za sobom na čelu kolone ne mogu, a nekmoli za recimo onim možda mojim rođakom iz Slivalja, ili za Amfilohijem, ili za recitatorima Plavšiækinog (gospođa kojoj je rebnulo jedanaest godina robije za razvoj humanizma i raspirivanje bratstva i jedinstva) pisma podrške, za različitim bojama a jednom. Nije šetao ni tadanji glasnogovornik Dačić. Uz napomenu da se protiv mene nije, a protiv njega jeste šetalo. On je i tada, kao i do tada, glasnogovorio, dok je njegova policija mlatila šetače. Ali šetao je zato gospodin Boris Tadić. I došetao. U dvostrukopredsjednikovačkoj ulozi, a na svečani prijem glede devetnaestog rođendana partije dananjeg glavnog policajca Dačića. Solidarnost ljevaka na djelu. U interesu naročito „… naroda i ostalih građana…“. I pravovaljanizacije prošlosti jer se ne može promijeniti. Jebeš čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti itsl.
Što bi rekao mlađahni sluga za vanjske radove – pravo i pravda su na našoj strani.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
