Pregrijavanje

Malo smo kasnili, na ulazu u hotel dva policajca, kontrola njegove međunarodne iskaznice i mog pasoša / putovnice.

Sala restorana prilično velika, dupkom puna, društvo već palo po predjelu, mi kasnioci po aperitivu.

Zraknem malo okolo, na prostoru za ples, živa je glazba, jedna baš ljudina izvodi neki čudan ples.

Nismo ni kod drugog – trećeg gutljaja, na ljudinu krenu njih nekoliko, dovoljno da ga iz nekih svojih razloga obore na pod i da mu glavom zaigraju nogomet.

Užasna scena.

A onda krenu masovna tuča.

Samo što smo se sklonili u jedan ćošak, na naš stol pade jedan razvaljeni teškaš.

Sve je trajalo nekih petnaestak minuta, kako je iznenada počelo, jednako je tako sve i završilo.

Svi su pokupili svoje popadale, sa onim prvim ne znam šta je bilo, je li preživio, nama osoblje zamijenilo postavku i kao da ništa nije bilo.

Nakon pola sata, dovukoše se ona dva policajca, prošetaše, niko ništa ni čuo ni vidio.

Malo mi bi čudan jezik koji sam čuo, upitah Tekija ko su ovi u hotelu uglavnom za strance, kaže čečenska mafija, a ples je bio ratničko izazivački.

Nešto slično vidio sam svojevremeno ovdje, doduše na snimku, ispred, ako se dobro sjećam ispred prostorija Partizana.

Njih nekoliko u razgovoru.

U jednom trenutku, pretpostavljam uz neki verbalni delikt, sjevnu precizan udarac u glavu, a nastavi se nogometom tom istom glavom.

Nisu bili Čečeni.

I opet stravično.

Krvnički, rekao bih zvjerski, ali nije bilo u okviru prirodnog lanca ishrane.

I kao da ništa nije bilo.

Možda ono – šta to radite, jebem li vam miša.

Kao, nesporazum između nekog iz uprave i navijača.

Oko nečeg.

Naivan, kakav sam, nekako nisam, da s Bogom svežem sve to upakirati u neslaganje oko pitanja glede omladine i sporta.

Kao što nikako ne mogu svezati kad čujem kako su se dogovoreno, na istom takvom mjestu, sukobile navijačke grupe istog nogometnog kluba.

U čemu li je njihov sukob.

Ili kako je ubijen vođa navijača taj i taj.

Ne mogu vjerovati u ubistvo zbog neslaganja oko načina navijanja za ljubljeni klub.

Ja odavno nisam navijač, osim kad je riječ o pojedinačnim uspjesima, o kojem god, bilo kakve nesretne grupne pripadnosti, sa bilo kojeg dijela Kugle pojedincu da se radi.

Ali sjećam se da je i dok sam bio navijač, znalo biti čarki i sportsko – rekreativnih tuča između navijača, nakon tekmi suparničkih ekipa.

I posljedica većih od nekog sređenog nosa i modrica nije bilo.

Ovo sad, kad se manje sukobljavaju bilo navijači, bilo navijači suparnika, a više grupe, ljubitelji jednog od njih, baš mi smrdi.

Posebice kad ih povezuju sa kojekakvim mafijaškim grupama i klanovima.

I kad usput neko pomene i drogu, ili u najmanju ruku kladionice.

Pa ako meni smrdi, pretpostavljam da smrdi i narodnim slugama za zakon i red i sigurnost građana.

Koji, da jebe oca nekako moraju znati i odakle i od koga i šta tačno smrdi.

A smrad traje li traje.

Sve teži i teži.

Uglavnom finansiran iz državnih budžeta, od Republike do lokala.

Makar posredno, finansiranjem sportskih klubova u rangu nevladinih organizacija.

I dok se odvija privatizacija svega i svačega, dok se prodaje i rasprodaje dio po dio nekad društvenog vlasništva, čak ni Mlađahni, koji se nikog i ničeg ne boji, ne smije stisnuti prdu i krenuti u odgovarajuću akciju.

Iz nekog razloga, vrti se k’o mačak oko vrele kaše…