Presoljeno brate

Neću onda o najnovijem Insajderu, o mlakom otkrivanju tople vode, o radu tajnih službi. Pa neću o Utisku, punom začuđenosti a glede insajderske priče. A neću ni o pitanju da li je Bond, Džems Bond, pozitivac ili negativac. Zatim, neću o velikim ili malim, svejedno, profesionalcima u štampanim medijima i drugim u medijima djelatnicima, koji zaljubljeno pa tvrdoglavo umjesto „novine“ insistiraju na „novina“. Jasno je da zato neću ni o lektorima, koji intervenišu i gdje treba i gdje ne treba, a kad treba – jok. Što ima i svojih dobrih strana. Neću o „Da, možda, ne“ na temu nacizma i fašizma, jer sam ostao bez riječi, prestravljen. Sačuvaj nas Bože. Neću o ovdašnjim a skupštinskim zasjedanjima, jer su učesnici zaštićeni nekim imunitetom, a i da nisu nema te institucije koja procesuira krađu Bogu dana, tu vrstu mažnjavanja narodnijeh para.

Ne pada mi na pamet, neeeećuuuu (!!!), o Generalnoj Asambleji. O prebacivanju na pravni teren. O glasovima kojih je odnos kako se god okrene 80:77. Bez obzira što je bilo 77:(6+74). Jer i dalje ostaje relacija lova-politika-pravno uobličavanje. I samo savjetodavna težina, kakva odluka bila da bila. Neću jer je prošle godine, četrdeset godina od „Šale“, trebalo prozboriti koju o optimističkom tretiranju (ovdašnje) politike i partijskog djelovanja. Prepisujući sa razglednice – Optimizam je opijum za narod.

Bio ja dakle, kako sam i bio rekao da ću biti, na moru. Za dišpet iliti iz inata. Makar sam znao da je dišpet/inat glupost nad glupostima, da se svjetski rekord u maratonu tako nikako ne može oboriti. Kiša, hladno, u more sam mogao samo gledati i trandati po gradu Dubrovniku. Pa mi reklo, kad već trandam, da svratim u jednu malo knjižaru. Jer ima „puno lipih stvari“. Svratio. I s vrata, na naslovnici jedne knjige ugledao, krupno tiskano – Momčilo Popadić. Nisu me ni malo dirnule razgoračene oči prodavačica, kad sam viknuo – Pope. Pomislio sam na pjesme koje su se sa mojih stalaža negdje izgubile, vo vremja balkanalija. Nisu bile pjesme, već roman. Ne znam koje po redu izdanje, meni prvo. Jer ranije, osim nešto malo svojevremeno u Slobodnoj, upakovanu priču nisam vidio – Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš. Skupo, kupih i u prvu kavanu. Nek’ se šmirglaju i kiša i vjetar i hladna morska voda.

Nemam knjigu trenutačno pri sebi, ne mogu prepisati (citirati) šta su Popi did i baba govorili. Ali, zapamtio sam nešto kao – što je presoljeno ni maški ni drago.