Već neko vrijeme pokušavam dovesti se u situaciju koja mi može omogućiti, kad je već nostalgija a bez prijevoda, posebice jezika kojim ovdje mrčim papir, lijepo i prostorno pisati o „proljeću i o cvijeću“, nešto i nekako onako kako je to u Dugi znala gospođa koju u ovim krajevima nazivaju drugaricom, sve sam bliži zaključku da im ona to i jeste, moderno je svrstavajući, jeb’la ih moda, među komuniste, što bi trebalo značiti, kako bi to neka moja raja kazala, da sam ja „albanski slon“.
Ali, malo malo pa nešto iskrsne. I naravno, zajebe me. Ili ovdje, ili u susjednom inozemstvu. Koje, opet moda, figurira kao Region. Susjedstvo, posebice bratsko, ne imam kad dirati, iako bih rado iz osobnih razloga. Osobni su mi razlozi doduše i glede dijela ovog zemljopisa, ali nisu samo osobni. Jer su u svjetlu najnovijeg žižnog događaja. Mogućeg konačnog rješenja ubistva Slavka Ćuruvije.
Odgledao sam, odslušao i isčitao sve što je do sada bilo na izvolite. Gledao sam, slušao i čitao svaku bogovetnu riječ koju je izgovorio ko je imao i najmanju priliku da se istakne. Sa izuzetkom Ćuruvijinih najbližih kojima je do isticanja k’o do lanjskog snijega, njima je neko njihov mučki ubijen. Onda sam se, ne budi lijen, što je u mom slučaju neprirodno, dohvatio interneta, nažalost trenutačno jedinog mi raspoloživog izvora, pokazat će se ipak dostatočnog, i pregledao biografije, sa, uz godine rođenja, naglaskom na političke, pa i kad su rubne, karijere svih takmičara u isticanju (uračunavajući i medije, posebice naslove im), ali i onih, imena kojih su tokom takmičenja potezali kako god da su ih potezali. Nakon tog za mene mukotrpnog posla, dogurao sam do neočekivanog i konačnog otkrića – takmičio se i još će sve go profesionalac (mora se od nečeg živjeti), ali posebice sve go profesionista: kvalificirani radnik, pripadnik slobodnog zvanja, stručnjak iliti na domaćem jeziku ekspert. Jednako, e da bi ušao u konkurenciju, kvalificiran i stručan u svojim poslovima, kao što su to u svojim profesionisti koji su već iza dobre brave, ili oni koje sa takvom bravom čekaju širom otvorena vrata. Još ću dugo biti u zabezegnuću.
I u prenesenom smislu apsolutni laik i diletant, idemo redom, nikad ne bih zakopao pušku kojom sam ubio, a usput nekom rekao gdje je. Rastavio bih je u mnoštvo komada i zafrljačio i u Savu i u Dunav. Nikad ne bih ni najbližem rekao ovaj je ubio Ćuruviju, ne bih ubio Šiptara i Kuma mu, hvatao bih po svaku cijenu, ne bih bio legionar, ponovo ne bih radio na Palama, u Grudama, ili kod Alije, isto bih jebo mater svima i udario tutanj, ne bih organizirao dobrovoljce da bacaju u jame, ne bih bio ni u jednoj radikalnijoj stranci, pa taman nikad ne napredovao, nikad ne bih radio u miloševićevskomarkovićevskoj firmi, ne bih pristao na Orden Tomislava Nikolića sa lentom … Ima toga ohoho. Što je najgore, do kraja bih godine onog Oktobra lustrirao sve što je lustrirati trebalo.
Eto mahlukata. Kontra profesionistima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
