Prostornost 1Foto: Privatna ahriva

Teško neko vrijeme. Što je razumljivo, kad na dnevnom nivou mijenja, što temperatura, što vlagovina, što tlači pritisak. Nekom je teško ovako, nekom onako. Meni je teško ovako.

Proteklih dana samo sam fragmentalno po medijima kupio zanimljivosti. Tako nisam siguran jesam li u stanju pratiti redoslijed nekih od tih fragmenata. Što u konačnici nije ni bitno.

Bila je neka emisija u kojoj je gostovala gospođa Svetlana Bojković. Nešto o svemu što se događa, o protestima, o promjenama, o aktivizmu i ostalim aktuelnostima.

U razgovoru je nekako doguralo i do četrdesetpete, sa akcentom na otimačinu kojoj su nakon te godine komunisti pribjegavali otimačini imovine.

I kako je to bilo u manjim mjestima, a kako npr. u Beogradu. Gdje se moglo, a gdje je bilo teže suprotstaviti se. Gospođa je Bojković baš onako prostorno odvalila po komunistima, na šta sam ja ovako prostorno pomislio na roditelje i na moje pomajke i poočime iz Mandaline kod Šibenika i Račišća na Korčuli i još neke pokojnike.

Posebice kad je gospođa Bojković, kako se to kaže povukla paralelu sa svim što se danas događa. Prostorno kontestualno.

Onda je bila neka emisija u kojoj je gostovao (i) gospodin Jakša Šćekić. Valjda je razumljivo, da se u priči o aktuelnostima dogura i do pokreta koji je namjerio osnovati Mlađahni.

Da bi gospodin Šćekić, možda sklon educiranju mlađeg dijela pučanstva, pozivajući se na svoje godine, hoće reći i sjećanje, kako je u njegovo vrijeme bilo slično, kako je i tad bio neki pokret, koji je onda istakao upućujući na SSRNJ, ili ako malo manje skratim socsavez.

Pogledah u papire, nisam ja mnogo stariji, tek sedam godina, ali izgleda da gospodin Šćekić i ja nismo živjeli u istoj zemlji. Mislio sam odustati od prisjećanja na još koju od zanimljivih emisija, ali ovako prostornom ne pođe mi za…

Novi kadrovi, ne baš toliko mladi, gospodin Božo Prelević i gospodin Zoran Živković. Ista meta, isto odstojanje, što bi rekao Parica (jedan moj drug), šta dalje sa protestima, šta bi mogla i morala opozicija, pa onda onako prostorno nuđenje sopstvenih iskustava.

Ono kad su izvojevali pobjede ’96/97. i 2000. Malo sam odvrtio sjećanje na te periode i događanja, pokušao ovako prostorno odgonetnuti o kojim se to pobjedama radilo, je li bilo uz nečiju pomoć ili nije, je li riječ o ratu ili o bitkama, ko je na kraju, posebice nakon tragične smrti Zorana Đinđića pobijedio. U desetak godina rasturanja i propadanja, dok se profitiralo prostornim igranjem Đinđićevim imenom. Pojedinačno prostorno, naravno.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari