PTSS

Prije toga javljao se na daljinu, varijacijama s ponavljanjem. Proglašeni su i dani žalosti sa svih strana, svak zbog svojih. Kad se malo bolje pogleda, iz svih uglova, nesretnici koji su poginuli pripadaju svima. Ako se zanemari još ne provedena i do kraja nedovedena istraga, a i natezanje po kojem su pokojnici istovremeno i teroristi.

Šta reći, osim ne znam i ne tiče me se. Nešto ranije, bi ona tarapana na ovdašnjem sjeveru, oružani obračun mafija koje brinu o izbjeglicama. Organi reda i sigurnosti slikali se, pa prst u uši i pjesma. I? Isto, ne znam i ne tiče me se.

Evo ga sad, nagli prelaz na izbore. Masovne ostavke predsjednika opština i gradonačelnika, kako bi se nariktali na istovremeno izbori za sve i sva. Nisam baš u toku, malo mi nije jasno zašto skupštine gradova, bez lokalnih izbora ne mogu kandidirati i izabrati samo nove, dobro, druge za svoje predsjednike.

Ali i to zaslužuje ne znam i ne tiče me se. Nije nezanimljivo zašto se raspisuju izbori. Možda je ovima na vlasti malo prpa od onog što će morati na kraju uraditi, šta god oni govorili ili ne govorili.

Ili prosto baš zato moraju dobiti izbore, bar na nivou republičke skupštine. Koliko god da i opozicija sa opetovanjem priča o nekoj crvenoj liniji, nju bi kao pobjednika isto sačekalo. Pa raspisivači mogu kontati po onoj iskali ste, e evo vam ga. Svašta može biti.

Ne znam zašto bih morao i ovo znati i zašto bi me se ticalo. Jednako kao o broju kolona, o pojedinačnim liderskim pozicijama, posebice, ali i o fešti koja bi svemu tome mogla prethoditi.

Nakon u proteklih šest mjeseci četiri ležanja u bolnicama, tri intervencije, bila je jedna pauza zbog svađe sa liječnicima, od koji intervencija jedna na stomačnoj aorti, dvije na srcu, nije strašno, ali za svaku moraš potpisati da pristaješ, još se ne izdaju garancije, malo mi se u već debelo načetoj, u glavi svašta poremetilo.

Do nedavno su mi se svakih malo vrtile dvije slike – onog djeteta na nekoj jebenoj plaži u Grčkoj, i dvoje djece, brata i sestre, predstravljenih, koji zagrljeni čuvaju jedno drugo, uz zid neke ruševine, dok okolo padaju demokratske granate i bombe. Ovih dana priključila se treća slika.

Nije iz ljudske vrste, ali jeste beba, bespomoćna, izgladnjela, izubijana i polomljenih kostiju. Tek ispiljeno mladunče lava. Koje je neki mafijaš, pripadnik, ili su pripadnici, jedine zvjerske vrste, ljudske, ili izgubio, ili bacio u nekoj vukojebini, neko opet slučajno našao i sad je u Subotici, koliko toliko zbrinuta, nadati se sa izgledima na život.

Kako mi se prikaže ta slika, te okice u kojima se prepoznaju bolovi koje trpi, nemoć i bespomoćnost, tako bih rado, kad već nema ni neke tajne, a ni javne službe, koja bi se pozabavila mafijama, zamolio nekog da mi bude sponzor odgovarajućim naoružanjem.

Pa da zaređam.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.