Pucanje

Ostavio uključenu elektronsku spravu sa koje svašta slušam, onako, da imam s kim se svađati… Kažu ovi obični prognozeri da je dvadeset digriseva, a vlaga 92 odsto, dušu dalo za gnjuračko odijelo, ili za ujedanje… A ovi bioprognozeri nešto o pogoršanju za srčanike, plućanike i luđake kojima bi se komotno mogli pridružiti kostoboljci, jer će ziher u nekom trenutku popizditi… I još nešto ko biva vozite pažljivo, bez riječi za besparičare. Koji su na rubu popizditisa i kojima ne treba bilo kakva indoktrinacija. Znam po sebi. Kad me ujutro, ovakvog dana, Ona pita kao kakav mi je dan, kažem znaš šta, da je dva metra visine, metar i po preko leđa, nabildovan… neka samo jednu kaže razbit ću mu onu Adamovu, neće trepnuti. Sve što nabrojah, handri me. Evo stadoh… Na šta će neka pametnjakovićka sa telepizdora, kako je u Beogradu miran dan i kako nema većih problema… Uz nadovezu dežurne u Hitnoj, da pazimo na pješačke prelaze, da se uputimo u neko zelenilo, na disanje punim plućima i opuštanje. Ne reče trebam li ponijeti sa sobom i gomilu računa u koju usput buljim, ne bi li se i oni malo opustili… A onda još malo šlaga, tehnički premijer, mandatar ili šta li je, pošlo ga, nešto o krvoliptanju srpske krvi, a i druge. Kao da baš meni savjetuje oprez, jer u meni nema krvi koje nema… Zapalih jednu, ne bih li smirio stentove, žao mi ih dodatno uzrujavati… Ali krenu „tuča“ voditeljke i nekog prelistavača tiska/štampe, ko će kolonoskopski prije i dublje uvući se u premijerovu guzicu… Isključih se na analizu međunarodne situacije… Što možda i nije, kao što obično nije ni pametno ni mudro. Nikako nije dobar dan…

Sjetih se prvih izbjegličkih dana u Slovačkoj. I besparice koja traje. Negdje u ovo vrijeme ’92, trenutačni tehničar je moguće još bio na Palama, neko mi je ubacio u uho bubu, kako u Beču mogu, nemam ništa drugo za ponuditi, mogu dati krv za neke pare. Nakon trideset i nešto davanja svakako mi je bilo vrijeme, a nikad me niko nije pitao za etničku njenu pripadnost. Karta od Bratislave jeftina, zapraših, preštraftah Beč uzduž i poprijeko, ništa. Ima kao neki dan, godišnje ili kako li, kad se otkupljuje, ali samo u kriznim situacijama. Lijep sunčan dan, ja pao s noga, imam još neku korunu i naravno, ko mu jebe mater, preko puta Opere, na saher tortu i kahvicu. Uz slovačku Spartu za pluća i srce. Može i karcinom. Mažem tortu, lagano, pa ću kahvicu i cigaru, fino mi, uživam… Jebi ga… Odjednom, bigajri hak, zavrti mi u glavi neki čIpSIS. Gledam onaj Beč, živi, uživa, lijep ko kad je lijep, odvrti mi se film u Mostar, Sarajevo… pregori, baš lijep grad za dobar raspored eksploziva i rušenje. Uz ponekog snajperistu, opremljenog samoubicu, autobus sa ili bez eksploziva pa Grabenom… Trznuh se uz šta ti je pizda ti materina glupa… Nastavih uživati do prevoza za Bratislavu, pa za Trnavu, pa u Zeleneč. Prošlo je bilo od tada skoro godinu dana, sjedim sa poznanicom, dopisnicom nekih zagrebačkim novina, napaljenom ne u smislu koji bi meni odgovarao, više nacirevolucionarno, kaže i njima će ovdje padati bombe. Rekoh šta ti je, misliš da jedno rušenje poništava drugo… To su samo dva ili više rušenja i pođeđe „kolateralne štete“. Da neće slučajno rušenje Markove crkve, meni ona nekako najljepša, popraviti Karadžozbegovu džamiju u Mostaru. Ona zakrvarila očima, vidim džaba, rekoh haj’mo, imam posla.

Onda je sve krenulo, teklo i teče kako teče do dana danjeg. I ne treba nikakva Alkaida, nikakav ISIS, nikakve indokrinacije, već uveliko u pojedinim glavama rade a na duže čIpSISi, slični onom kakav je meni onda u Beču na trenutak samo bljesno. Moram opet pogledati onaj neki „Ludi Maks“, da vidim budućnost, ako se sve na Kugli ovako nastavi…