Punoljetstva

Mogao sam ostati u toj sredini, ali me je punoljetstvo, uz dodatak njegove zagrebačke polovine, po glupom principu hajde da nešto malo damo i rodnom gradu, vratilo u Mostar. Na deset godina umal. Uz sve zajebancije, ponekad i šikaniranja, bio mi je to isključivo zahvaljujući jedno vrijeme učenicima, a onda i raji iz prvo Mostarskog teatra mladih, kasnije iz Privremenog pozorišta, baš lijep period u odgovornim godinama. Svejedno, poslije jedne loše epizode, malo nešto sam navodno društveno neprijateljevao, Opet u Zagreb, u Teatar &td. Šest godina uživanja i godinuipo laganog primicanja tarapani. Pa dokundisalo, te krajem septembra devedesetprve opet u Mostar. K’o biva da se nešto proba do, uračunavajući Zagreb ukupno, još jednog punoljetstva. I eventualno pameti. Ništa.

Kad je uveliko bio na cijeni ratni turizam, a i malo neprijatno ostati u gradu u kojem se više ništa nije dalo uraditi do izgubiti a nizašta glavu, put pod noge pa kod prijatelja u Slovačku, u Zeleneč kod Trnave. Do i moje, četrdesetsedme, i međunarodne Nove devedesettreća godine.

Napunih dakle ovih dana a ovdje ravno osamnaest godinica. Prvih nekoliko u „Sorosu“ uživajući u poslu, potom nekoliko odlazeći na taj isti posao, počelo nekima udarati u glavu, sa osjećajem mučnine, otkaz, pa ljepota u Centru za stvaralaštvo mladih negdje do dvijehiljadetreće, pa besparica, rad po kafanama, pa malo ovo malo ono do ovog radnog mjesta. S kojeg počinjem odbrojavati do penzije. U mirovinu ne namjeravam. I do neki dan posljednjeg duga prema mladim piscima iz Centra, zajedničke im knjige „Divlja gradnja“.

Kad sve malo onako pogledam, računajući pa i od vremena u kojem su me moji partizani, željni života, uspavljivali rakijavom krpom, pa sad nisam alkoholičar, straštio sam šezdesetčetiri komada isključivo u društveno i slično koristan rad. Sve se nadam stat ću negdje. Ako ne bude po onoj iz mog kraja „što bešika zaljulja, motika zakopa“. Što je teško izbjeći, a lako posavjetovati kakvog novog sličnog mi. Ali eto, sad sam i ovdje punoljetan, ne vidim šta još tu ima, osim rečene godinice. Da učestvujem bilo kako u nekoj strategiji 2020, ne pada mi na pamet. Ne pada mi više na pamet ni da se nešto preganjam, BiHovac kakav sam, sa neBiHovcima. Čak bih umjesto Mladića i Hadžića u Hagu rado vidio vladajuće garniture koje kad su mogle da ih isporuče, kad i Miloševića, nisu htjele. Jedan je dobio penziju, a drugi mjesto savjetnika u nekoj banci. Pa su onda nestali. A mogući isporučitelji ostali.

Meni zapravo jedino što ostaje ovdje u ovom ničem lagano je pakiranje. Da otperjam, pa koliko još dobacim da dobacim. S blagim pogledom u još jedno eventualno punoljetstvo.