Raspaljivanje žeravice

Možda je zbog mojih godina, bilo je to od 14. mi do 21, kako god, ali je to jedan od najljepših prioda u životu mi.

Događalo se, ponekad, vreline, da plane kakav požar.

Koji smo obično gasili mobom svih seljana i nas furešta.

Događalo se i da nam se dogodi, učini da smo uspjeli sve ugasiti, pa bismo, glupavo bosi ipak još za svaki slučaj nalijevali vodu, zaboravljajući na žeravicu ispod prvog mokrog sloja borovine, tepiha od iglica.

Ponekad mi se učini kako mi tabani još pamte prženje i ono „aj, aj,aj…“

Zna vatra prevariti, skoro kao voda za poplava.

Sjetih se toga evo i baš ovih dana, kad su krenule priče oko pitanja ima li neko bure baruta na ovom zemljopisu, pa kao ima.

Traženja nagađanjem gdje bi moglo biti, u BiHu, Makedoniji (ne fermam, umalo ne rekoh ne jebem ovo Sjevernoj), ili možda čak i u Crnoj Gori.

Ako voda za poplava neki dan nosi i nanosi neaktivirane mine, koje je usput negdje pokupila, zašto ne bi bilo i kakvo bure na koje nije naišla.

Pa je samo pitanje kad će i koliko barutu treba za sušenje.

I da neko „u neznanju“ kresne kakvu šibicu.

U odnosu na mine, burad imaju gadan običaj, makar je i povremen, bila vezana ili ne, bilo sama od sebe ili ako im neko malo pomogne otkotrljati se do neočekivanog mjesta zaustavljanja.

Pa je teško odrediti, čak i najsposobnijim ekspertima, struci i analitičarima, kakav će biti odgovor na pitanje „buš pukla, buš pukla…“

I dok tako okolo plove mine, burad još zadržava stanje pričuve, bar se meni tako čini, svi stručnjaci, evo ovdje gdje obitavam, zaboravljaju na žeravicu.

Koje ima razbacano prikrivene ispod nečeg sličnog borovim iglicama.

Koliko god da se radilo na gašenju, rjeđe ozbiljnom, češće fingiranom, manjih požara koji su se događali.

I nije da samo domaći Svet zaboravlja na tu žeravicu, pođeđe mi se tako čini, zaboravljaju i bjelosvjetski pirotehničari i vatrogasci.

Koliko god je očigledno već uveliko približavanje ne onom palidrvcetu, kojem ne treba posebno kresivo, koje je kao ona koju pamtim kao kaubojska, pa se može kresnuti i džonom cipele, već na putu prema dolazećem aprilu, košavi taman odgovarajuće jačine.

Jeste da je košava jugoistočni vjetar, ali kako stvari sa prognozama sada stoje, sve će više puhati, dušu dao za povećanje nehuroze i ludila, južni, posebice onaj jugozapadni.

Održavajući tiho i podmuklo, dobro nije ispod iglica, nego ispod još uvijek mokrog lišća platana i druge bjelogorice, ono što, ako ja sa svog tavančeta dobro vidim, već tjera pučanstvo, zabavljeno kojekakvim drugim priredbama, zamaskirano i razbijene i ono malo koncentracije, koju ako je i imalo, na poskakivanje i na „aj, aj, aj…) Sve mi, naivnom i razrokošću zamućenog pogleda baca na zaboravljanje i mina i one buradi.

Kako se održava i polako raspaljuje žeravica, prava će sreća biti ako, na ovom zemljopisu ne bukne žešći plamen…