Razlučivanje

Naštelio je Stjepan posjetu Kosovu baš na Bogorodicu po Julijanu. Ni na Božić, a ni na svoj julijanski imendan, koji je valjda ipak proslavio dvadesetšestog prosinca, kako i priliči, za gregorijanskog svetog Štefa. Izgovorio je Stipe i na Kosovu nekolike koje bi se mogle potpisati, ali da je imao petlje, da mu se nije žurilo sa odličjem, te nekolike za potpis, glede Beograda i Srba na Kosovu, valjalo je izgovoriti za posjete Beogradu. Ali Stipe nije im’o petlje. Popustila mu dibiduz.

Nije samo Štef imao zvjezdane trenutke oko julijanskog Božića. Na njegov takav imendan Republika je Srpska obilježila i svoj Dan i svoju Krsnu slavu. Svoga sveca zaštitnika. Kad „ni Bajrami više nisu, kao što su nekad bili“, što bi Krsne slave. Koje evo, otkako su Perunova Vesna i Nazarećanin postigli dogovor o kohabitaciji, od porodičnih, preko seoskih i gradskih, doguraše do entitetskih. Uz slavljeničko prisustvo trenutačnog predsjednika ovdašnje države, gospodina Tadića koji se ufur’o u ulogu predsjednika svih Srba. I uz neizbježni, u skladu sa europskim vrijednostima, ovdašnji i možda svesrpski prestolonasljednočki par građana Karađorđevića.

U RS (čitati Republika Srpska) je rečeno što je rečeno, popijeno što je popijeno, pa je uslijedilo pripremljeno, Jovo nanovo, iniciranje pokretanja Razlučivanja glede Srebrenice i ostalih žrtava. Pod ostalim misli se na srpske. Jer su žrtve žrtve samo i jedino oni koji imaju sreću i zadovoljstvo pripadnosti nekom od naroda koji konstitutivno djeluju. Svi ostali, jedno milionče uračunavajući i preživjele, čista su kolateralna šteta. Ako ih je oupšte šteta. Mislim žrtvovati u interesu mira, stabilnosti, blagostanja i svih drugih željenih stanja.

Normalno je i naravno da cijelu priču oko razlučivanja zagrize trenutačni ovdašnji predsjednik. Da da do znanja da ne postoji kolektivna krivica, odgovornost mu je nekako promakla, već samo pojedinačna. Pa je onda i što se tiče odgovornosti puspas mene, ne važi. Predsjednik je bio vrlo jasan i u ideji i u stavu, izričit u potrebi razdvajanja razlučivanja o Srebrenici i o srpskim žrtvama. Koja oba treba usvojiti. Sa izrazom brige kako za domaću tako i za međunarodnu političku situaciju, odgovarajuće slomljenim glasom predsjednik je rekao da „svi doživljavamo patnju ličnih i nacionalnih žrtava, ali srpski narod i država će pokazati da saosjećaju i sa tuđim žrtvama“. Predsjednik nije precizirao, malo mi je ostalo nerazlučeno, nisam skont’o definicije, šta je nacionalno, šta narodno, a šta državno. Ali je zato bio svjestan da razlučivanje nije svugdje dočekano sa odobravanjem, te je posebno pozvao sve aktere na ovdašnjij političkoj sceni, da se uzdrže od strančarenja, zloupotrebe ove teme, jezika mržnje i da se pokuša postići konsenzus o ovom i moralnom i vrjednosnom pitanju.

Po istoj temi, kako je ovdje valjda običaj, istakli su se zatim i sluge za policiju i ekologiju. Ja ću malo ipak sačekati sa tim razlučivanjem. Moram pitat raju.