Realdemokratija

Jasno razdvajajući stranačko od državnog. Tako je i rečenom prilikom razdvojeni gospodin, naravno među svim ostalim, izjavio da „Plan ‘Srbija 2020.’ jeste politika sa kojom će DS sa svojim partnerima i prijateljima 2012. izaći na izbore, pred građane, i od njih tražiti podršku za jedinu moguću i najrealističniju politiku“. Sa akcentom na „jedinu“ i „najrealističniju“, i na pjesmu „Ruku pod ruku, sa čet’ri stađuna…“.

Ne znam ima li još koji vizionar, ali ja makar mutnu viziju imam o gospodinu Tadiću kao predsjedniku ovdašnje vlade. Pogotovo nakon što je dodao da „samo države i narodi sposobni da kreiraju politiku u periodu od jedne decenije imaju mogućnost da obezbede nezavisnost i ekonomsku samostalnost“. Nisam baš dobro skont’o ovo sa narodima i prvom desetljetkom, a bez pominjanja i drugih građana. Ali nije ni bitno. Jer je bitno da oba predsjednika sa budućim premijerom na čelu kontaju to što kontaju.

Bitno je i to što se ušlo u konačni obračun sa zlonamjernim medijima i radnicima u njima, koji svojim djelovanjem „degradiraju Skupštinu“. Posebno sa onima u kojima „i država ima udela“. Država ovdje nije do kraja bila definirana, ali ni to nije bitno. Jer je u obračun krenula probrana ekipa: rondoovski predsjednik Političkog saveta DS, inače po vlastitoj izjavi autor knjige o slobodi medija, šefica poslaničke grupe DS, sa ogromnim višepartijskim iskustvom, potpredsjednica parlamenta poznata po čvrstoći, odlučnosi i nepokolebljivosti i šef poslaničke grupe DS rođačkog SPS. Uz logistiku šefa grupe penzionera i polulogistiku šefice grupe G17 plus. Predsjednik Saveta je malo lamentirao nad sudbinom skupštinskih delegacija glede uvjeta putovanja, ali i odlučno izjavio da će se boriti i dalje za slobodu štampe, „ali, zapamtite, boriću se i protiv laži i kleveta“. Dugogodišnja višepartijska službenica je na sve to dodala da „ako neko radeći za neki medij zastupa nečije privatne ili grupne interese i pri tom razara instituciju, mi ćemo stati u odbranu institucije, naravno po zakonu“. U jednom trenutku je predsjednik Savjeta, nadovezujući se, nadam se da ne griješim dušu, na duplog predsjednika po kojem vlastela i novinari trebaju ući u partnerske odnose, rekao je da su „parlament i mediji garant demokratije“. Sve u svemu, uz možda koji izuzetak, i štampani i drugi mediji, posebice djelatnici u njima požurili su da se makar na prvom primjeru kao partneri od povjerenja dokažu. Priliku im je dala vijest o smrti gospođe Herte Has. U skladu sa aktuelnom jedinom realnom politikom na ovim prostorima, pa i u skladu sa pretpostavljenom prvom desetljetkom, šta tu ima uopće da se priča, kratko i vrlo jasno su, dosta ujednačeno, ispričali nepunih devedeset šest godina dugu biografiju. U rasponu: Press – Umrla Herta Has, ljubavnica Josipa Broza, do humana i demokratska B 92 – Umrla Herta Has, Brozova bivša žena. Ubačeni malter kao da su umiješali svi gorepomenuti predsjednici.