REM

Ali se prestravim mogućnošću da me se u tom slučaju može svrstati u eksperta opće prakse. Ako odgovorim diplomirani inžinjer elektrotehnike, nije da nisam, ali tu sam tanak ko ćat, to sam završio jer sam upisao. A dok nisam završio, radio sam kao akviziter, kopao kanale i polagao kablove, prodavao piliće za jedan zagrebački mesopromet, na Dolcu.

Mogao bih reći srednjoškolski profesor, prvo mi radno mjesto, za koje sam, a za četiri godine tako provedene i zvanje, položio obaveznu grupu pedagoških predmeta. Valjda ne bih slagao. Bio sam neko vrijeme i direktor jednog studentskog servisa, dok nisam „odletio“ kao nešto „antisocijalistički i antisamoupravno“, što nikako nisam bio. Onda sam se bavio projektnim planiranjem, ali samo do izrade projekta, a nakon proučenih oko 6000 stranica literature od prvog Apola na ovamo.

Bavio sam se teatrom kao slobodnjak, bez šansi da to pretvorim u profesionalno. Bar u gradu iz kojeg sam. Ali mi je onda to uspjelo u Zagrebu – sedam i po godina u „teatru &td“, „pomagao“ sam upravitelju oko operativno tehničkih poslova.

Onda sam bio izbjeglica, u Slovačkoj, jer sam se, takvo mi opredjeljenje, sukobio sa svim „stranama u sukobu“. Ali sam se ipak, januara ’93. nastavio baviti pedagoškim radom u Dječjem Soros programu, nakon otkaza radio u Centru za stvaralaštvo mladih, koji sam osnovao. Demokratski nisam pripadao nigdje i nikom, pa je na kraju i Centar ostao bez para, a ja na ulici. Malo sam nešto pisao, u Slovačkoj za „Javisko“, ovdje za „Odgovor“, a onda do dana danjeg za Danas.

Prestao sam biti „uličar“, kad me je Cekić, možda mu je i moja biografija bila zanimljiva, pozvao u RRA, sad REM. Da radim kao analitičar programa elektronskih medija. Zanimljiv i ozbiljan posao.

Tako su ga svi u tom sektoru prihvatali i ozbiljno obavljali. I dostavljali odgovarajuće izvještaje po vertikali, što je završavalo u Savetu RRA. Koji je odlučivao o konačnoj im sudbini.

Koliko je u početku mi bilo uživanje raditi, toliko je vremenom postajalo mučno. U nekom trenutku počelo je čudno kadroviranje. Malo po malo mijenjala se atmosfera u odnosima, postajali su nekako sve rigidniji i rigidniji. Sve suprotno od opuštenosti, prijeko potrebne u pristojno stresnom poslu. Kako to izgleda obično biva, Savet je postajao senat, a svi ostali, naravno i analitika, pučanstvo.

Najstručniji ljudi, polako su odlazili u drugi ili dalji plan. Bio sam u malo povoljnijem položaju, čekao sam umirovljenje u međunarodnoj penziji. Mogao sam sebi povremeno dozvoliti i zajebavanje u „ozbiljnim izvještajima“.

Mogao sam u kombinaciji Happy i Peconi napisati i „erotski program za djecu ranoranioce“, ili „što mene niko ne budi“, kad bi se pod firmom Happy pojavila gologuza Severina ili neko sličan. Ali sam ozbiljno pratio tretiranje predizbornih kampanja, posebice funkcionerske zajebancije i zloupotrebe. Nije baš pilo vode, ali jebi ga.

Jedino je Suljo jednom dospio do Skupštine kao eksces, zbog prljave kampanje, zloupotrebom sandžačke Regionalne, koju sam pratio, jer „razumijem jezik“. Glede Zakona o reklamiranju, razne sadržaje da ne pominjem, Pink se provlačio kako je htio. Već sam bio međunarodni penzioner, kad je RRA promijenio ime u REM.

Onda se svašta mijenjalo, osim možda pušenja i viskija na sjednicama Saveta. Svima koji se ovim bave – budite fer, ne govorite i ne pišite REM, već Savet REM-a. Malo razumijevanja za one koji su stvarno REM i koji još uvijek crnče da valja.