REPETITIO EST PAS MATER STUDIORUM

Ovih dana sam naletio na jedan u koji sam ljuljn’o stodvadeset dinara. Ispao je za te pare, neki tvrde, ozbiljan nedeljnik. A u nedeljniku i jedan Mića. Kojeg će ovdašnja lokalna a odgovarajuća neka istorija obavezno istretirati. Ne ulazeći u pojedinosti koje nemaju veze sa razlozima tretiranja. Kome bi i palo napamet da pronađe da je Mića prije jedno četrdeset bio mlad i razuzdan. Još i simpatično. Naročito na jednom ratnom vojnom brodu, koji je bio na usluzi „Dalmaciji u pohode“. I da ga je kresala jedna Vesna, na sred srijede palube tog broda. I da je na intervenciju nadležnog oficira, k’o biva nema smisla, vojska gleda i ko zna šta još radi, odgovor bio – mi smo umjetnici. Kome bi, glede i talenta i uozbiljenja, palo na pamet da je moguće da Mića u uglednom nedeljniku vješto sklopi tekst sastavljen od po kafanama pokupljenog i neizbrojivo puta ponovljenog. Da istrese svu kafansku pišaću i pljuvačku po Jozi. A zaboravi da je nezgodan vjetar iz suprotnog smijera. Da ostaše i popišani i ispljuvani mnogi oko njega, koje je iz kafanskih priča u tekst ubacio.

Sa automata u koji se ubacuje stodvadeset dinara na tižden, pređoh na onaj, defakto za iste pare, ali se krehne odmah petsto za cijeli mjesec. A koji se i dalje zove Javni, i preko kojeg ostvarujemo pravo da vidimo i čujeme sve i svašta. Kad tamo, pokazah mjesečnu kartu, otvaranje Tanjugove izložbe fotografija pomirenja svih Srbalja. Predsednik Boris Tadić rekao je, kažu, da su fotografije i podsećanje i opomena. Da bi za nekoliko decenija, na fotografijama iz Srbije dvijehiljadedesete, volio da vidi, i to kažu, jednog sasvim običnog predsjednika, na koga li je mislio, i daleko napredniju zemlju. „Ovde vidimo previše žrtava i pogibija iza nas, ili fotografije kojima su žrtve prethodile. I te fotografije nose taj miris. I malo više skromnosti u ponašanju. Evo ako obratite pažnju na ovu fotografiju – kamera prelazi fotografiju iz lova, kreće od glave ulovljenog trofejnog medvjeda, preko lovačkih čizama, do cijele Jozine figure u lovačkom odijelu – videćemo da tu nema previše skromnosti. Malo više skromnosti u javnom ophođenju nije na odmet. Zamislite sada kada bismo se tako ponašali, a vrlo često naši ljudi pate za tim vremenima, kažu bilo je divno i krasno.“

Ja viknuh bravo i tebi majstore. I potražih neke potvrde: „Ljudi su izmislili mnogo neobičnih vrlina ali je najneobičnija skromnost. Ništa misli da postaje nešto ako prizna: ja sam ništa!“. Ili – „Svi veliki su skromni.“. Ili – „Nije dovoljno biti skroman – za to treba imati razloga.“ Ili – „Problem sa ljudima koji nemaju nijedan porok je upravo činjenica da isti ti posjeduju veoma nezgodne vrline.“… Itt. U ostalom, bumo se vid’li za koju deceniju.