Petak, dan ko bilo koji drugi dan, osim imenom. Dušu dao za viknuti baci petaka.
Biće da je tako i dobio ime. Jutro, pijuckam razbuđušu, raspoređujem bombone, ne bih htio sve odjednom popiti, ima ono nešto koja s kojom ne ide, koliki razmak mora biti da nešto ne zajebeš ili da te ne zajebe itt. Pa razmak, i ne samo razmak popunjavam pržeći jednu za drugom. Zajebavam ugrađene ljubimce, ko biva prije šetnje. Dobro de… Televizor nešto priča, obično ga uključim, ne da gledam, već da neko nešto priča, da mi nije baš sve potaman. U Hrvatskoj, valja donijeti odluku, prelomiti koga će ubaciti u onu – kuda sa Hasanbegovićem/u sonet, u sonet… VS … kuda sa manjinama, posebice Srbima/u sonet, u sonet… U sonet od vlade, u koju bi rado Pupovac, ne baš možda osobno, opet sa HDZom, kao da ima neke bitne razlike sa ili bez Hasanbegovića. Svejedno nije mala zajebancija. Ali je zato još veće zajebavanje male raje. Koje mi nešto u zadnje vrijeme ni malo nije zao. Nego, neka toga. Neka i te Hrvatske i njihove vlade i mogućeg Pupovčevog koaliranja. Valjda će, kao i prethodna, pomoći prognanim i izbjeglim normalan povrat imovine, a onima koji bi se htjeli vratiti, ako nakon ovoliko godina takvih ima, normalan povratak uz normalan i kvalitetan život. makar u mjeri u kojoj su to imali prije devedesetih.
Desi se tako da ujutro, kad uključim elektronsku napravu, dan krene sačuvaj Bože. Hoću reći krene baš onaj sitni vez, koji dan učini – samo da nekako proguram. Krene, jer sam zaboravio prije spavanja prebaciti kanal, a slušao sam jednu od možda dvije slušljive emisije, pa mi jutro udari u čelo Studijom B, neviđenom im ekipom, koju kao da neki ovdašnji Hasanbegović predvodi. Sjebe mi kahvu, skočim, prebacim na neki drugi kanal, a nije Mezzo. U nekom trenutku eto nekih vijesti, ili neke slične emisije, preko kojih mi se, da i meni, obraća uzmimo na primjer ovdašnji trenutačni prvi sluga i svih građana, poslodavalaca mu, objašnjavajući mi, i meni, kako se putevi grade ne da bi njima neko vozio tenkove, već sasvim nešto drugo. Evo sam na putu ka Gospodinu, predati mu sve izvještaje, a ne mogu se sjetiti nijednog puta na ovim prostorima, koji su specijalno pravljeni za tenkove. Svi su, koliko se ja sjećam, imali drugu namjenu, što je gospodinu koji je premijer nekako tek sad stiglo iz nečeg u nešto. Taman pomislim eto, gotovo, a onda se nekako i odnekud, iz male kancelarije u Laktašima, pojavi omladinski kadar od Dodika, prosvjetljujući me, i mene, kako je Bosna i Hercegovina sama sebe uvela u ćorsokak. Ne pominjući ko je odradio završne radove i ko ih evo baš u ovo vrijeme glanca, a glede gradnje tog ćoravog sokaka. Ni ko na kraju mu dočekuje zalutalu kompletnu Bosnu i Hercegovinu, koja se ničim izazvano odlučila samoubiti. Elektronska naprava mi je predpotopna, ponekad sama prebaci kanal, baš na pravo mjesto. A kad je vrijeme za neku od razgovoruša. Kahva. Pa se, nakon što sam preživio Ćirilicu sa dvije alapače, posebice ovdašnjom, sretni Dodik, priljepljen uz veselog Nikolića, ko sa dna kace javi kako bi koju o Srbima iz Republike Srpske i drugih krajeva izvan Srbije, a oko učešća u Prvom, Velikom ratu. Ne pominjući poznate Bečke generale, ne pominjući ni mnogobrojne penzionere Franza Josepha, vojne obveznike mu, koji su do nedavno, možda ima još koji živ, primali mirovinu Habsburgermonarchie. Pa se na sve to opet nakelji elokventni Pupovac, vidi i on je Milorad, friško, kao sa uvjetima ulaska u spremnu vladajuću koaliciju, a sve vonja na već dogovoreno gedžovansko – purgersko zalaganje za mir i prosperitet u „Regionu“. Sebet mene, sve ovo nekako može, sve što se radi i što marabunta radi, ali na sve to, još da me, i mene, jer valjda to što govore i meni govore, ako ih čujem, zajebavaju, e to brate više ne može. Ili neka malo ohanu, ili ću, jebeš godinu više, godinu manje u ovom usranom životu, sam samcat početi zvekati prvom letvom koju dohvatim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.