Obično, dakle kad god mi se da iz kuće, posebice pred vikend svratim u svoj kafić, u koji ne dolazi niko meni poznat, potrefim kad nije gužva i pravac za stol, bez i malog društva u ćošku.
Poprskam alkoholom stol, ispraznim džepove – cigare, telefon i pomenutu bočicu alkogola, uz prethodno poprskane ruke, za svaki slučaj.
Naravno, već s vrata pozdravim svoje osoblje, koje uredno uzvrati.
Namjestim se u fotelju, koja mi odgovara, prosto foteljaška navika, zid iza leđa, s pogledom na vrata. Bez ikakvog pitanja osoblje donosi ono što i očekujem – mala šalica, puna, u čaši kilo leda i malo vode. Gutljaj vode, cigareta, pa gutljaj kafe i opet vode i dim za dimom.
I tako odvalim skoro pa dva sata. Niti šta čujem, niti šta vidim, osim što mi na trenutak privuku pažnju neke zgodne farmerice, pa i suknjica, ili bluzica.
Na šta uslijedi mladalački uzdah, s mirisom averzije prema predrasudama glede razlike u godinama.
Jasno je valjda, ne mojim, predrasudama.
Protiv toga sam davno a za doživotno cijepljen.
Bez opasnosti od čak i blagog oblika neprihvatljive infekcije.
Usput, prije pet dana osigurao sam prvi kineski fasung protiv kovida-19, drugi se očekuje, uz, kontam s dobrim posljedicama, pa onda kasnije kako struka ili ko li već kaže.
Elem, ne čitam novine koje su na raspolaganju, uglavnom sam opremljen sa meni dovoljno materijala i spreman.
Zatim kreće prevrtanje po glavi – jebo te, šta ćemo sad.
Bespotrebno, jer je odgovarajući odgovor već na stolu pri ruci mi.
I sve to ide bez da imam otvoren račun na Mauricijusu, bez opterećenja mogućim prisluškivanjem mojih misli, sam sa sobom razgovaram, što je također važno, jer ko bi budalu prisluškivao.
U kafić, da ja znam ne ulazi niko od poznatih mi i nepoznatih kriminalaca, možda jedino neko u najavi.
A poziciju mi umirovljenog međunarodnog penzionera niko ne ugrožava.
Nemam trenutačno ni namjeru ući u komunikaciju sa pravosudnim organima, to mi je u planu tek za nekih godinu dana, ali to je neka druga priča.
I dok tako bezbrižno uživam, prevrćući u glavi mogućnost plaćanja kojekakvih računa i dugova, usklađivanje sa neto osobnim dohotkom, preljevanje iz šupljeg u prazno, šta platiti, a šta malo odložiti a da se osiguram od moguće posjete izmišljenih izvršitelja s precizno određenim ciljem dobrobiti pučanstva, pade mi na pmet trenutačna situacije u kojoj se ili našao, ili opet taktički, po mom sudu vrlo riskantno sam sebi pripremio Mlađahni.
Koji je elem ušao u borbu protiv kriminala, što u užoj, što u široj mu okolini.
Zbog čega ga čak i njegovi prisluškuju, ugrožavaju do udara na život mu, pa samim tim i na Državu i njenu moguću svijetlu budućnost.
A koji lijepo kaže „On je mene zvao hiljadu puta i ja se na hiljadu poziva jednom javim. Pristojan sam čovek i javio sam se stotinama ljudi koji su mnogo gori od Miše Vacića, i Vuku Jeremiću i Draganu Đilasu, baš u to vreme ili malo pre, ili malo posle, i mnogim drugim osvedočenim kriminalcima, i ne vidim u čemu je tu problem“.
Na šta meni jedino nije jasno zašto nije, zajedno sa, kako se to voli reći gospodinom Veljom Nevoljom, arestovao i sve pomenute i nepomenute osvedočene kriminalce, pa da smo mirni i on i mi.
Ali valjda Mlađahni zna šta radi.
Kao što ja, samo trenutačno znam da ću otići kupiti Nin, samo radi slike Dijane Hrkalović, koja baš lijepo izgleda i koju bih, šta god da je uradila, poštedio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
