Sjećanje

Posebice dvojice, Mladena Martica i pok. Hrvoja Došena Habe. Ovih dana, takva nekakva i obljetnica, a i vrijeme glede medija i djelatnika im, često mislim na ovog drugog. Prije trideset godina, ili je još bio direktor Kina SC, ili je vec bio na bolovanju, ili suspendiran.

Najprije će biti bolovanje i suspenzija. Svejedno, sve je krenulo kad je Habi prišla ideja o osamostaljenju Kina. I kad je na njega krenula bulumenta protivnika, uglavnom „družičastih“ i raznih uvlakača za sva vremena, pa i za ta.

Nisam ni ja bio nešto oduševljen tom Habinom idejom, vodili smo i žešće rasprave, ali nisam mu mogao sporiti pravo ni na ideju ni na nastojanja u realizaciji joj. Sticajem okolnosti, u to vrijeme bio sam i predsjednik sindikalne organizacije, koja se tada nije htjela baviti zimnicom i sličnim zajebancijama.

Habo je već bio član HDZa, što sam također smatrao njegovim pravom. Naravno, u manjini, nisam se baš mogao proslaviti i odbraniti Habu od progona kojem je bio izložen. Dogodilo se tako da je to bilo i vrijeme priprema za, ispostavit će se doslovce zadnji Kongres SKH. Neko će možda u studenom novembru i to slaviti.

Ali neka. Pripreme su podrazumijevale i kojekakve kandidature za sve i sva, mene su na kraju kandidirali, računica je govorila da ne mogu proći, za delegata na, opet zadnjem, Kongresu SKJ. Kurlalo se tada tako da su „drugovi“ u nadležnom općinskom komitetu SKH zaključili da bi moja kandidatura mogla nekog zajebati, pa su mi predložili da me prebace na kandidaturu za delegata na SKHovskom Kongresu.

Moj komentar je bio, svejedno, samo da se napokon nabaljezgam na takvom jednom skupu. Blijedo su me gledali, znajući da se ne zajebavam. Glasalo se i biralo u svim partijskim organizacijama. A raspoloženje je bilo takvo, da je i članstvo davalo glasove nepoznatima i prvima po abecednom redu.

I eto mene, čak i u „Končaru“ u kojem nikad niko za mene nije čuo, sa preko četiri hiljade glasova. Ni na drugim mjestima nisam lošije prošao. Pa me eto i kao delegata. Spremao sam se praviti „cirkus“, ali mi je jedina prava namjera bila rušiti čovjeka sa „praznim mandatom“, predsjednika GK SKH u Zagrebu, favoriziranog kandidata za predsjednika SKH, Ivu Družića, kojeg sam i inače doživljavao kao bolesnog diktatora. Protivkandidat mu, pokoj mu duši, nije me zanimao, a nije mi nikad bio ni posebno simpatičan, kad bi gubio u preferansu sumnjičio bi protivnike da se domunđavaju.

Nije znao gubiti, a ta mi osobina nije posebice bliska. Zanimao me je samo moj prijatelj Habo, koji je u međuvremenu i obolio, šećer, bubrezi ili šta li već, što „družičastim“ nikako nisam mogao pregoriti. Napokon se dokoturao i taj studeni novembar ’89. i tri dana kongresovanja.

Koliko sam god sa zadovoljstvom pravio razne pizdarije, moja tri istupa mnogi su pretvorili u preko tristo, bilo mi je to dosta mučno iskustvo. Pred kraj, prozvao sam Družića ozbiljno spremljenim pitanjem, ubijeđen da će se odgovorom zajebati. I zajebao se. Po računici njegovih, uzeo sam mu 10% glasova. Nije prošao.

Sve vrijeme trajanja Kongresa, medijski djelatnici, podijeljeni navijački, u ostalom kao i uvijek i kao društvo u paketu, posebice nakon pitanja Družiću, razvlačili su me kako su stigli. Nepoznat im, a bez da i mene malo uključe u priču, bio sam četnik, ustaša, neko instruiran od Šuvara, ha, čak i neko instruiran od GK i Družiča, Bog se dragi ne bi snašao. Kad sam nakon svega, kasno uveče stigao kući, kažu zvao je Habo, crkava od smijeha.