Sjećanje ili aferim majstoru

Pita znam li mogu li zbog starosti i nadasve brige arestovani starohani do Tita. Rekoh da nemam pojma, jer ja ne idem kad su masovne posjete, kad dolaze i čudni mi neki ljudi, a ne dolaze oni koji privatno ne bi smjeli ni prismrditi, a glede pozicija makar bi u okviru dobrog vaspitanja morali.

I jos dodah da pita policiju. Ovog četvrtog okruglo 40 godina od Jozine smrti.

Da ne bi bilo zabune, Jozo je ime, koje moja svojta i ja odavno, sa simpatijama koristimo. U tri i petnaest, uredno sam, prije toga pripremljeno, prolio malo na pod, pa za pokoj duši Jozi popio votku i zapalio jednu pristiglu direktno sa Kube, a preko Toronta.

Negdje je neko napisao kako je gajio svoj kult ličnosti. Dobar šlagvort. Sjetih se kako sam u vrijeme njegove smrti odgledao četiri epizode TV biografije.

U jednoj od njih, priča Jozo kako nije imao posla, pa da je odlučio da ode u Trst i pokuša nešto pronaći.

Na putu za Trst, prespavao je na sjeniku neke domaćive u Sloveniji, na šta sam ja ustao i rekao svaka čast majstore. Reče, kad je stigao, da mu se grad svidio, da nije odmah tražio posao i da se hranio u nekom sindikalnom prihvatilištu.

Aferim majstore. Sat-dva nakon te epizode snimak predstave Priča o drugu Tit, pozorišta Boško Buha, taj detalj ide iz usta naratora – Drug Tito stiže u Trst, i odmah se povezuje sa tršćanskim sindikatom.

Ma mrš u pičku materinu. Sjetih se i detalja priče iz Omska. Kako je u blizini mu bila kuća direktora omske gimnazije, koji je imao dvije kćerke – Tu sam malo naučio svirati klavir.

Opet na noge i svaka čast majstore.

Sedmog maja, negdje oko podneva, opet ona votka i ona cigara. I iz sjećanja Mustafa Trbonja. Živio u Mostaru, nakon odležanih šest godina, ne zbog IB, već zbog navodnog NKVD. Ništa o njemu nisam znao, čak ni ime, osim da je u susjedstvu. Sve do mislim početka sedamdesetih.

Zahvaljujući nekim okolnostima, nađem kod stare mi neke papire. Moj ga djed, Vukovarac, primio u Partiju, dvadesetdruge, bio kurir Đure Đakovića, a dvadesetosme pratio Pelagiju i Žarka u Rusiju. Uspio se vratiti četrdesetsedme.

Među papirima i jedna prepiska. Piše Muja Lali Veselinovu da vidi sa Valterom da mu se riješi penzija i ponovni prijem u Partiju.

Negdje kraj šezdesetih, početak sedamdesetih. Veselinov mu odgovara sa – Dragi Muja, razgovarao sa Starim, kaže da će što se penzije tiče biti uredu, ali što se povratka u Partiju tiče, Stari misli da još nije vrijeme.

Čitam, ne vjerujem. Ko su ovi. Čuj još nije vrijeme. Led te jebo. A onda krknem jedan Brandy vulgaris, ustanem i pristojno – Aferim majstori.

Kasnije je sređen i taj ponovni prijem, Muja je već bio rovit, umro je izmoren životom i karcinomom, ali mirno. Pomenutog sedmog, 128 godina od Jozinog rođenja, sjetio sam se još svega i svačega, posebice žena. Svaki put uz aferim majstore.

Ali i razgovora sa starijim djetetom, još u osnovnoj, imao sam svoje razloge – Šta misliš, prdi li drug Tito, podriguje li, kaki, piški… Gledala me je smrznuta.

A onda je skontala.

Nije spomenik, već normalan čovjek. Sa svim što u to pakiranje ide. Pa i pudlice, kao s nama kokeršpanijelka. Ali sa biografijom za koju je teško na drugom tasu vage naći gevikt. Sad može da priča šta ko priča, a od mene – svaka čast, majstore, i pokoj ti duši.