SKAKAVCI

Koliko je god bilo jasno da je to sve skupa bućkuriš, koji je valjalo nekoliko puta promućkati, dobro zatvoriti u odgovarajuće bačve i odložiti kao opasan po život otpad, znalo je izmamiti ili osmijeh ili smijeh do zagrcnuća. U Hrvatskoj se smijalo nesretnom Sulimancu, koji je već bio stekao sve uvjete i zasluženo ponio ime Sulimanac Prvovjenčani. U BiH su se sa neskrivenim nestrpljenjem, trčalo se kući da se nešto ne propusti, čekali prenosi skupštinskih sjednica, jebeš sve od Lole Đukića, preko Antona Martija do Nadrealista, kao najboljih humorističkih serija. Da li je neko zaboravio predsjedavajućeg, koji smetnuvši da nije isključio mikrovon, prvom do sebe govori „zajebo sam ih za tri tačke dnevnog reda“. Ili poznatog potpredsjednika vlade, popularnog Čengu, koji još uvlačeči košilju u pantalone i vežući kravatu ulazi u skupštinsku dvoranu i svojim sopranskih nazalom viče „replika“, nastavljajući za govornicom „evo sam sad, još u pidžami gledao prenos, kad me je prozvao …“. Ni u Srbiji nije bilo manje zanimljivo i „duhovito“. A onda je svima taj smijeh izišao na nos. U krv do koljena i ratni turizam uz all inclusive od jada i tuge. Do Miloševićevsko – Tuđmanovskog bljeskavog pa olujnog, više manje skoro „humanog“ preseljenja Srba. I do u sličnoj nekoj kombinaciji, konačnog „obračuna sa Turcima“ u Srebrenici. Dok je trebalo domaćem i međunarodnom hohštapleraju. Ha je taj dio potrebe prestao, sređen je dejtoniranjem, pa bombardiranjem, do na kraju, u ovim krajevima petooktobarskim prevratom, uz vješto izbjegnutu lustraciju i sačuvaj Bože katarzu. Nakon petooktobarskog prevrata, uz povremene izlete, opet je bilo makar pođeđe zanimljivo pogledati prenose ovdašnjih skupštinskih sjednica, u nedostatku prodikcije boljih humorističkih emisija. Ali ne baš blistavo kastingovanje, za samo uz malo različitog maltera i uglavnom smrdljivog izolacionog materijala scenarij, uz odgovarajuću režiju, malo po malo skidalo je i smijeh i osmijeh sa lica publike. Koja se i sama na kraju potpuno pogubila, birajući „Jovo – nanovo“ varijantu što gore to gore, jedan potpuno drugi i drukčiji jednopartijski sistem, uz simbolično utješno višestranačko pokriće. I krenuo je pohod, smanjenjem javne potrošnje u svemu osim u svim mogućim farbama. Kojima se, sad za sad premazuje „Srbija na dobrom putu“ u apsolutizam. Kombinacija perfidije i diletantizma na kraju se iz generalne asambleje prenijela i na svakakve odbore, do evo trenutačno ovog koji brine o institucijama koje štite građane. Šta kakve veze ima naslov. Možda ima, možda nema, ali je dobar.