ŠKOLOVAN KADAR

 Ko nije gledao film neka ni slučajno ne čita kojekakva prepričavanja, skoro bez izuzetka su prolaskom vremena prilagođavana visokoj modi. Neka pronađe film, pogleda uz što kažu „nema teksta bez konteksta“, pa sam sebi prepriča(va). Neka ni ovo što hoću da zloupotrebim ne uzima „reperski“. Elem, užižirat ću samo što mi treba. Mikija, Ziketa, Budišćaka i Galeta. Prva trojica funkcionerčići, s malim razlikama i u suštini. Prvi romantičar idealista, potpuno pogubljen u slijedu događaja, drugi, budući sposoban i uspješan privrednik, treći sanja političku karijeru, do na kraju četvrtog najmlađeg, perspektivni omladinski kadar sa blagim pogledom na razne kratke škole i još kraće kurseve. Pa će prvi, kad se stvar uveliko već sjebavala, dok pijan, pun mu kurac svega, sjedi na mokroj cesti i dok ga četvrti lema i hapsi: „Školovan kadar“!

Jebo me uvod. Ali šta ću. Prethodno bacih oko na svekolike aktuelne javne radnike i radnice, od mjesne zajednice, preko Skupštine i vlade, do nepostojećeg „predsjedništva“. Onima na koje nailazim i kad konzervu otvorim, opet pročitah biografije. Da ih nabrajam? Ne ću! Nema ga ko hoće a da sam ne može na to gubiti vrijeme. Sve go „školovan kadar“, čast ni promilu izuzetaka. Kakvo god da mu je, „kadru“, formalno obrazovanje. Jer mu je džaba. Glede težine paralelnog „školovanja“. A glede uzmimo na primjer vokabulara – kapacitet, potencijal … osobito ambijent, gdje li se izgubiše resursi, ni učitelji im ne mogu pripepelit. Jedino, što od zvonkosti „škola“, „naš narod i građani“, tako voli reći jedan istaknuti, kojeg za razliku od potonjeg „margarina“, iako je i sam konkurentski mu proizvod, neka mlađa raja imenuje sa PPV, ne će narednih ohoho godina oporaviti sluh.

A sad hajmo na apostrofirani dvojac. Na istoričara među umjetnicima i umjetnika među istoričarima. Na pristojan srbijanski domobranski svijet. Uz napomenu da sam sam svoj klan, da me prvopomenuti ne svrstava. Nekom prilikom kome li obećah, eto odgledao sam pažljivo svih deset epizoda „najvećeg projekta svih vremena“. Da čovjek umre od ljepote umjetnosti. Dok recimo petnaestak minuta gleda priču o pernatom ljubimcu. Dok uživa u hičkokovskom dolasku Broza – kamera na prsten, pa na cipele, onda para iz lokomotive, i … iz pare, sav u bijelom, možda kremastom, Broz, uz, možda je još koju progovorio, „lijepo, lijepo Boga ti“. Ili dok već uzbuđen gledatelj, nakon što Broz zatvara vrata sobe, zamišlja kako ga Davorjanka, k’o iz nadležne agencije izišla, povaljuje i kreše. Pa pučanin psuje, jer Broz jebe dok se Čića zlopati po šumama i gorama i probija do Ravne gore. Što rek’o Vuk Branković pred Kosovo – dalje bumo vid’li.