Pretpostavljam da nisam jedini, makar povremeno, ali meni se često u sjećanje ubaci scena iz Samo jednom se ljubi, Ona u kojoj Miki Manojlović, pogleda kursistu Galeta Lazarova, koji ga privodi i kaže „o, školovan kadar“.
Tamo negdje od prošlovjekovne ’79. do dana danjeg, tako se sklopilo više vezano za neke generacije, meni nekako češće ide „naši najbolji kadrovi“. Koliko god da je na djelu ubrzana smjena ovih drugih, novim prvima. Traje to već dovoljno dugo, ali proteklih petnaestak dana baš mi je bolo i oči i uši.
Nemam pojma kojim je redom išlo, „malo sam visio“, kao bih „prešel“ – ne bih „prešel“, ali me je Ona zadržavala 24 sata, koliko sam bio u bandaku. Uvjetni neki refleks, kako sam samo malo privirio iz bandaka, tako je naišlo događanje sklapanja ovdašnje vlade. Je li me Ona radi toga spriječila u ovom „prešel“, ili je nešto drugo bilo razlog, ne bih sad, ali sam što prisilno što voljno krenuo buljiti u ekran. S povremenim gubljenjima, koja su se mogla nadoknaditi.
Oko te vlade, koju je pučanstvo, zašto i kako niko nema pojma, čekalo kao ozeblo sunce, sve je teklo kako je red i sve po pravilima pozitivnih zakonskih propisa. Napokon je doguralo do Parlamenta. Ne znam baš ko je stvarno mandatar, nisam uspio pohopiti, ali nije ni bitno. Bitno je da je 28 komada narodnih slugu, među kojima Boga mi i nekoliko zanimljivih, i što je najvažnije skoro sve sam školovan kadar.
Što bi rekao Mlađahni, garantija je garantija. Posebice ako su komadi okruženi i zaštićeni ne školovanim, već preškolovanim, nekima čak u izvjesnom smislu i dualno, jurišničkim kadrom u Parlamentu. Trajalo je to par dana, mirno, pristojno, nenasilno u svakom pogledu. Za poželiti kandidirati se na slijedećim izorima, ako ih bude bilo. Posebice glede nenasilnog ponašanja.
Koje i kakvo može dovesti do drastičnog smanjenje nasilja u svakom segmentu društvenog života i šire. Kako bi se izbjegle i ekscesne pojave, tipa vakcinacija, jedna majka snimljena kako mariše bespomoćno dijete, policija za narod na Šodrošu, Mlađahni nakon napornih sjednica izgovorenim i sadržajem i tonom mazi novinarku…
Da ne nabrajam. Sve sam izdržao, malo se oporavio i dogurao do trenutka zakletve članova vlade, iako sam čekao da čujem kako je Mlađahni otjerao trenutačni i zaposlio novi savjetnički tim. Nebitno. Od zakletve sam registrirao „… i svojom čašću obavezujem da ću…“
Obiđe me neka toplina, možda čak i malo više digriseva nego što je potrebno, sjetih se da imam gdje zagrabiti malo leda za ublažiti posljedice, posebice u ovom mom još uvijek rovitom stanju – Kao sve društvene pojave, i čast je društveno uslovljena predrasuda! Pojam časti kod kanibala, na primjer, raste u vrijednosti sa brojem skalpiranih lubanja. Pa dobro…
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.