Slika i prilika

O kojem se trendovski separatno tu i tamo oglase nadležni zvaničari, a uz pridružene im jednako trendovski i separatno kao zainteresirane NVO održi se po koji tematski skup, skrckaju neke pare i Bog te veselio.

Pomisliš možeš pobjeći kući, u svoj neki svijet, zajebeš se pa prebereš svekolike medije, koji te skoro pa bez izuzetka barem nekim sadržajem pogode ko maljem u čelo.

I ništa. Samo dalje umnožavanje, od državnih institucija do konkretnih tabađija, silovatelja, ubica, uz šlag od slavljenja kriminalaca i osuđenih ratnih zločinaca. Kako kaže pjesnik, „deca glede, deca glede…“

A onda masovno iznenađenje i zapanjenost maloljetničkim nasiljem. Punim sadizma. Pripremama za prijemni u odgovarajuće više krugove. I u onom najtragičnijem pokušaju stvaranja koliko toliko ljudski normalnog društva, u pokojnoj Jugoslaviji (samo bez pitanja kojoj, jer je bila samo jedna) bilo je sličnih situacija, ali nikako u ovoj mjeri i bez odgovarajućeg epiloga.

Moje prvo radno mjesto bilo je mjesto srednjoškolskog profesora u Školi učenika u privredi, Industrijskoj školi i u večernjoj Upravnoj školi. Škole u koje su išli oni na koje se s visine gledalo kao na „problematične“, a sva problematičnost bila je u socijalnom statusu i materijalnom im položaju.

NJima se ništa ni blizu sličnog nije moglo dogoditi. Da je nekom nešto i palo na pamet, već bi ga ostali u razredu sredili. Bile su to četiri od najljepših mi godina.

Ovo posljednje što sam vidio, kako jedan maloljetni u pripremi sadista, uz učešće, ili bar pasivno sudjelovanje ostalih učenika hinjski izvlači stolicu ispod nastavnice, koja, slabija i bespomoćna pada na pod, što neki budući stručnjak snima i dijeli po društvenim mrežama prevršilo je sve mjere i prešlo sve, kako se to voli reći „crvene linije“.

Naravno, odmah su se javili dežurni, svaki je imao nešto reći, ali, koliko je god standard prosvjetnih radnika bitan, koliko god su uvjeti rada u prosvjeti bitni, imam osjećaj da su svi prosvjetni radnici na ovom zemljopisu, koliko god da ih ima, mogli stupiti u makar jednodnevni generalni štrajk.

Malo neko od novinara, malo direktor škole o proceduri koja slijedi, sačekat ćemo koji dan, pa Jovo nanovo do neke veće tragedije.

Do tada, nastavit ćemo pratiti veseljaka od Mlađahnog i njegove patnje oko krupnih pitanja na domaćem i bjelosvjetskom prostoru, sjednice parlamenata koje kao da pripremaju i realiziraju urednici većine i elektronskih, posebice onih sa frekvencijom u vlasništvu građana i najvećeg broja tiskanih medija, rad vlade koja ne zna gdje veže gdje driješi, direktivni angažman pojedinačnih narodnih slugu, koji rade kačenjem na specifično održive energetske izvore, sve dok se i „ođe neko ne zaobada“.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.