Sljedeće…

Jeste ispalo malo čudno, ali jebi ga ne valja pretjerivati u očekivanjima.

I dok sam očekivao sam da će mlađahni trenutačni vlastodržac, ili neko od njegovih posjetiti tužioca i predati sve čime raspolaže, glede kriminalnih radnji pripadnika konkurentskih, da ne kažem protivničkih, skoro pa neprijateljskih snaga, da će možda reakcija, ovdje se to naziva opozicijom, napuniti torbu svim papirima i banuti kod tužioca, neka bude tužiteljke, kad već ne mogu s njom u drugu vrstu komunikacije, ostavljajući i torbu i sadržaj joj, sve se stumba.

Što ti je trava. Mlađahni je odlučio sam sebe tužiti. Angažirajući prijatelja iz sopstvenih redova, što je nekako logično, da skupi sve papire do kojih može doći, ili koje mu je već neko skupio i da tužiteljki tuži i mlađahnog i brata mu, kojem ne znam drugu funkciju, osim ako i on nije neki vlastodržac.

Pa „kom opanci, kom obojci“. A samo što je nekom manjom dimnom bombom malo zadimljen Krušik. Zapravo dvije. Ne mogu od smijeha, Dan borbe protiv korupcije, pa Dan zaštite ljudskih prava. Neš ti akcije. Odjednom se upetlja Nobel, u društvu sa Handkeom. Prebaci se fešta što bi rekao britva. Krenu uveseljavanje širokih narodnih masa diljem Regiona. Neko jebe mater Handkeu, neko mu već diže spomenik.

Svaki bircuz „koji drži do sebe“ i konkurentski mu mediji organizira odgovarajuće tematske razgovore. Dok već nekoliko dana, o čemu ni mukaet, traje obustava rada poštanskih radnika. Da ne bi preklapanja sa podjelom penzija i dostavom računa za sve i svašta, možda bi prošlo tiho i bezbolno. Ali… Razbi se tišina, krenu neka fortutma, skoro pa obećavajuća, poštari reklo bi se odlučni u želji da po svaku cijenu izguraju do kraja, do ispunjenja svih zahtjeva, ne samo onih vezanih za materijalni položaj.

Naivni, nevješti, zaboravni, ili možda u neznanju kako je i među njima podjela jednaka onoj kakva je svugdje, prođoše ko bosi po trnju. I sam sam u nekom trenutku viknuo na društvenoj mi mreži – bravo, poštari. DŽaba.

A opet ne znaš šta je u svemu bolje. To što ih je akcija prešla, ili što ih reakcija nije uzela pod svoje. Svelo bi im se na isto. Sve teče, ali mijenja li se. Sjetih se jednog skupa, biće 15. dolazećeg januara prije ravno 27 godina, a na temu „Demokratska opozicija u Srbiji“. Nije smiješno, tuga jedna. Kako tad, evo i sad, samo vulgarna akcija i reakcija.

Uz već od tada dodatak o „demokratskom nacionalizmu“, što ne ide ni odvojeno, osim ako ga se ne nazove malo nezgodnijim imenom.

Trenutačno se dobro drži, kao i prethodne dok su trajale, „dekada borbe protiv nasilja nad ženama“, odvojeno od nasilja inače, uz blagi pogled na rezultate dekada oko djece, ili Roma. Laganom šetnjom po Kugli broji se nasilje i žrtve mu mnogobrojnije od onih u tzv. dva velika rata. Ovdje, afera aferu vuče…