Smjehoterapija

Odvalit ću pet sati brzog kvalitetnog sna i taman. Oko osmice, opet obično, buđenje, ne mogu baš reći na noge lagane, topla limunada s medom, dvije bombonice za luđake, jedna za pumpu, a onda pogonsko gorivo za sve ostalo, posebice za ugrađene mi rezervne dijelove koji rade samo na to, nisu imali druge pri ruci, odgovarajuća doza kofeina i nikotina, pa ljekovito maženje s Manjom, koja ne odustaje u pokušajima da mi dan makar počne da valja. Sve u svemu čist ritual. E, to jutro probudih se jedno pola sata ranije, crkavajući od smijeha. Kojeg se nisam mogao riješiti nikako. Mogu misliti šta je sve Manji prolazilo kroz glavu, dok me je netremice gledala prijatno začuđena. A sanjao sam sliku iz nekog filma sa Lee Marvinom. On, opasan revolveraš, pijan k’o letva, a ni konj mu na kojem sjedi nije da nije, obojica naslonjeni na zid neke kuće, ne mogu maknuti. Evo se još uvijek smijem. A jedini film koji mi je pao na pamet, iako ne bih rekao da ima veze sa tom scenom, bio je „Čovjek koji je ubio Liberty Valancea“. U kojem su još igrali, onaj vazda „smlaćeni“ James Stewart, nikad nadjebivi John Waine i uvijek između dvojice Vera Miles. Ko biva smlaćeni je ubio opasnog revolveraša kabadahiju, a nije ga on ubio, već je to uradio nikad nadjebivi, jer je znao da smlaćo ne može, pa je pucao skriven, a zaljubljen u ovu uvijek između dvojice, kako smlaći ne bi bila onemogućena politička karijera, onda se sve moralo zabašuriti, da karijera ne bi bila ugrožena, već suprotivo, a i ova uvijek između dvojice odlučila je udati se za smlaću, ostaviti ucvijeljenog nenadjebivog, dok je smlaću cijeli život kao pekla savjest što je ostao zapamćen kao „Čovjek koji je ubio Liberty Valancea“. Već sam pomislio kako ona narodna, koja kaže „po jutru se dan poznaje“, bez obzira na korektiv, da „konac djelo krasi“, lukav je narod, nikad se s njim ne zna, ne ima nikakvu težinu, da ko zna kakav će konac biti, jer je cijela priča, provjerena nebrojeno puta, sjebala mi ono crkavanje od smijeha. Jedino me je tješio čudno optimističan Manjin pogled, iako ni ona ne pripada toj optimističnoj sorti. Jebi ga, ima raznih čuda ponekad. Valjda samim proviđenjem krenuh daljincem mijenjati kanale na spravi. U pravilnim razmacima, kako sam Gospodin zapovijeda, do večeri, uz izlete u preporučenu šetnju i na kafice u prisvojenim ugostiteljskim objektima u kojima za mene važi može i „onako“, nailazih na veselog gospodina Rončevića i još veseliju gospođu Čolić. Ove promjene vremenskih prilika stvarno su dušu dale za sve vrste veselja. Ako si dogmata možeš kome hoćeš prebirati familiju zbog dogmatizma, ako samo vjeruješ u nešto, namah to vjerovanje, uz apsolutnu neporječivost možeš proglasiti teorijom. Majmunolikog stvora možeš proglasiti majmunom, bez preciziranja o kojoj pasmini je riječ, mandrilo možda, ili gorila, ili šimpanza, kako kome odgovara. Ako ti paše i kad ti paše, možeš kroz prste progledati Gospodinu, koji je, kako mnogi vjeruju „po svo liku stvorio čovjeka“, evo da i ja povjerujem, ne samo po liku već i glede morala, kršenje Sedme zapovijesti – Ne učini preljube, koju ne možeš učiniti bez još nečije suradnje, pa neka je i uz Njegovu… Zapravo sve skupa tuga, kao što je tuga gledati pijanog na pripitom konju, ali crkavaš od smijeha…