Snijeg pade …

I kako sam u Zagrebu, nakon svega, iznad glavnog ulaza na Glavni kolodvor naišao na jedan od zaostalih citata – Nacionalno i pitanje međunacionalnih odnosa uvijek će biti aktuelno (J. B. T.). Na šta sam mahnitalno, poluglasno reagirao sa pa jebo te ovog treba zatvoriti, hoće reći da nikada neće biti riješeno. Kasnije će se ispostaviti da sam bio apsolutno u krivu. Koliko je god citat bio istrgnut iz konteksta. Još mi je svašta padalo na pamet, ali nikako kakav odgovarajući naslov, bez kojeg ne znam šta namrčiti na ovoj bjelini. Pa odlučih prileći jedno sahatak, odspavati, ko biva nešto će mi naletiti u san. Falilo mi je još jedno desetak minuta, jebi ga, telefon. Nahorožen htjedoh lanuti, ali s druge strane glas kojem ne mogu ništa. Kojem rekoh to za san i kako sam do tog trenutka sanjao jedino kako uzimam fišek s brašnom, fišek puca, brašno se prosipa… Šta da radim s tim, da pišem kako pravim pogaču. S druge strane grohot kaže hajde nastavi… Čuj nastavi. Gotovo. Mogu jedino probrati štagod što nisam htio. Prelistah recnuto – pa ja, čuj. I za svaki slučaj skinuh sa zapisa i glasom i slikom, da ne bi bilo „nisam znala, da mi mama nije dala“. „A i da bi bračni par imao dece, ponekad ili vrlo često mora da se obrati lekaru, ponekad ili vrlo često traži rešenje i u inostranstvu. To rešenje treba da bude ovde i ta deca treba da budu srpska deca. Sa srpskim genetskim materijalom, srpskim kodom, sa srpskom prošlošću i srpskom budućnošću… “ Izgovori to gospodin Tomislav Nikolić, ne kao najprivatnije privatno lice, negdje između četiri zida, po mogućnosti bez prozora, već kao trenutačni predsjednik Republike Srbije. Prilikom polaganja vremenske kapsule u temelj Instituta u Kragujevcu, a sa porukom „što čovek započne, nek Bog ne ospori“. Kažu da je reakcija na kritike bila – istrgnuto iz konteksta. A u kontekstu još je stravičnije. Na prvu loptu pomislih na neka davna zakonska akta, na na Pavelićevu Zakonsku odredbu o zaštiti arijevske krvi I časti hrvatskog naroda, Musolinijevu Odredbu o zaštiti italijanske rase, na trećerajhovski Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti, na još neke posebice glede Židova… Pa onda, predstavljen, na svoju djecu sa izmiješanim hrvatskim, italijanskim, mađarskim, srpskim, židovskim i ko zna kojim još „genetskim materijalom“, pitajući se do kojeg će se koljena, u recimo prvih sto dana najvjerojatnije slijedeće vlasti računati. Čisto higijenski. Ali me druga lopta utješi. Kad je otkriveno kodiranje, otkriveno je i dekodiranje – čisti, pravi, nježni, pun uživanja seks, tu i tamo, gdje zatreba, uz pomoć nauke i uz pjesmu „Snijeg pade na behar na voće“.