Neke vijesti, kao i obično, da neko priča tek toliko.
Jedna prođe.
Kaže kako je član predsjedništva BiH Dodik pokazao novinarima srednji prst.
Odnosno neverbalno im dobacio „pušite ga“.
Kasnije, možda sljedeći dan, isti lik na presici, a glede neke fešte oko kredita za vilu u Beogradu i poslovanja banke koja je valjda u tome učestvovala.
Pogubio se mamlaz u objašnjavanju snalaženja oko vraćanja kredita, mala mu plaća, pa samo taj izvor „ne postizava“.
Ali je zato prodao dva stana u Beogradu, a ima i još neke izvore, pa se nekako krpi.
Pomislih kako bismo uskoro možda mogli uz razne račune, uz one crkvene za gladne na Kosovu, dobijati i uplatnice za pomoć nesretniku.
Usput se sjetih procedura za pučanstvo, i starih i novih, oko dobijanja stambenih kredita. Baš bih s guštom pogledao njegov ugovor sa nadležnom bankom i oko stanova i oko vile, čini mi se na Dedinju.
Ono nešto oko primanja, oko opterećenja tih primanja, sa depozitom ili bez njega, mogućeg osiguranja hipotekom na nešto itd. itd.
Ne čuh odgovarajuće novinarsko pitanje. Jer uslijedi veseljakovo objašnjenje oko srednjeg prsta, navodno ekipi BN, koja ga, paćenika, reče li i njegovu porodicu već godinama proganja.
Isključih slušni aparat, vratih se mirnom ispijanju kahvice i laganom nikotiniziranju.
Laganica, a onda neka eSeMeSica.
Malo mi čudan broj, piše nešto što ne povezujem sa sobom, kontam da nije neki stručnjak za viruse, pa ubih poruku.
Istovremeno bacajući oko kroz otvor na tavančetu, koji se obično naziva prozor.
Bar na oko lijep sunčan dan.
Lomljava oko izlaska, valja huktati i psovati, a i valja se vratiti na tavanče, a još od prije Drugog rata niko ko bi popravio lift.
Prelomih.
Kratka šetnja, koliko je za izdržati, pa Limb, Jeca sa produženim samo sa kahvom i u čaši uobičajeno – kilo leda i malo vode.
Srk po srk, duhan po duhan, telefon.
Onaj nepoznati broj. Javih se.
Uistovremenilo se prepoznavanje glasa i njegova sumnja u to.
Moj privatni Šipac (ne preporučujem nikom drugom, koštalo bi ga) Kosovar Ekrem.
Prolazi kroz Beograd, hajde bar na neku tekućinu kratko.
Javiće se kad negdje sjedne, a da ne ulazi u gradsku gužvu.
Posljednji put smo se vidjeli za mog boravka u Peći, valjda prije dvadeset dvije.
Obradovah se ko dijete zvečki, sve što boli – boli, ali ne boli.
Susret prijatelja, bez mrlje na prijateljstvu još od studentskih dana.
Malo vremena, brzinska razmjena svih informacija, privatnih i onih drugih koje kao to nisu, žuri, valja stići do Peći.
Ja sa bocom crnog, on sa hajde polako moj Ekreme, pretežno cestom i sretno.
Do petog lakše nego inače, s manje odmaranja.
Samo što banuh na tavanče, Ona će jesi li ti išta jeo danas.
Nisam sad ću.
E budalo.
Ma uredu je, samo mi u osam pusti ove u Kraljevu.
Nećeš valjda, biće na svim vijestima.
Ništa vijesti, samo bez montiranog materijala.
U Kraljevu, sjećanje na žrtve NATO bombardiranja.
Mnogo svijeta, a u prvim redovima poznata stara elita.
Program osmišljen srcedrapateljno (zlo)upotrebom tuge od užasnih sudbina stradalih, red priča, red muzičkih numera, Himna, koja je više etnička nego državna, a govornici ubrani Bože.
Moj bivši direktor, opet veseli Dodik i naravno krunski Mlađahni.
Prvi vješto zakomplicirao govor, sumnjam mu u svaku izgovorenu, drugi „spašavaj se ko može“ i etnonacionalistička paljevina, treći, Mlađahni, e pa jebi ga. Prljava funkcionerska kampanja.
Kao da se niko ničeg ne sjeća. Puk k’o puk, masa dušu dala za predizborno oblikovanje.
Od onog jednog, Dodikovog srednje prsta navodno BN, odjednom tri ta prsta svekolikom pučanstvu u Srbiji i svekolikom srpskom narodu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
