Šta bi bilo, da je bilo

Često se sjetim svoje jedne prijateljice Šveđanke, za zajedničkog boravka, taman na početku rata, slovenske prve faze, a u Norveškoj. U Haldenu, u kojem se odigrala posljednja tuča Šveđana i Norvežana. Kojom je prilikom poginuo švedski kralj. I njene reakcije kod ploče kojom je mjesto pogibije obilježeno. Vidi, ubili tuđeg kralja, pa se hvale. I mog odgovora pogledom, koji je potpuno razumljivo govorio ne biste ni vi bili daleko kad bi neki interes proradio oko, kako reče Krleža sjevernog Balkana. I da vam k tome organizacija i standard nisu kakvi jesu, opet biste se klali jedno osamdeset godina. Sa udarnijim naglaskom na standard, od onog na interes. S razlogom.

Davnih je godina Mostar imao dva izuzetno sposobna i zanimljiva čovjeka. Poslije nekoliko gradonačelnika u vrijeme AaustroUgara, upakiranih u jednog, najpopularnijeg Mujagu Komadinu, priznajem bilo je tu još nekih imena, ali kao ta dva čovjeka, evo da tvrdim, sposobnih i zanimljivih nije bilo. Vještijih jeste. Fejić je bio direktor Hidroelektrana, a Pirija Hercegovačke poljoprivrede. Iz tog spoja, barem meni potpuno razumljivo, krenula je ideja i nešto malo dalje od nje same, o bogatoj Hercegovini, Sa nacionalnim dohotkom konkurentnim onom u Kuvajtu. O izgradnji još nekoliko protočnih elektrana na Neretvi i jednoj reverzibilnoj ispod Mostarskog polja, kojem bi sama sebe podržavajući osigiravala odgovarajući mu vodostaj tokom cijele godine. I o izgradnji jedne od najvećih tvornica hrane u Europi, negdje od Gacka do kraja Bekije i od Konjica prema Metkoviću, tada još nismo poznavali razliku između domaćih i europskih vrijednosti i standarda, od svega i svačega svježeg, tri uroda godišnje, do poluproizvoda i gotove u dovoljnim količinama hrane. I kao što je to često bivalo i još češće biva, u sve su se ubacili, i danas im tako tepaju, oni snalažljiviji i vještiji. Koji su vješto u svoju priču upakirali i Džemu. Fejić je otišao nešto ranije, nije bio posebno podoban glede rukovođenja. A onda je pala klapa na izgradnju Aluminijskog kombinata. Za početak na ono što je uvijek i kad ima opravdanja na kraju, Tvornicu glinice. Kao ima boksita, već se decenijama kopa, šta ima veze Afrika, ili kanadski prevoznici. Odluka o izgradnji donesena je na svečanoj sjednici Skupštine grada, na Dan oslobođenja Mostara od Nijemaca i domaće im sabraće, 14. februara godine kojoj se ne sjećam broja. Uz jednu ruku u zraku, protiv. Pirijinu. Koji je uskoro otišao pošumljavati dijelove afričke pustinje. Možda i nije vidio kad je sve u tom dijelu grada boksitno pocrvenilo, čak i pršuti i obiteljskim sušnicama. Ili kad je dva puta stradala riba u Neretvi sve do ušća. Ili kad je u Gacku izgrađena termoelektrana. Koja ne zagađuje. Pa bi dobro došla i cementara. I kad je sve polako krenulo kako je krenulo.

Još me i dan danji naivno handri pitanje da li bi bilo ovog što je bilo uz kuvajtski standard u Hercegovini.