Nikad nisam znao s parama. Ali koliko sam imao da sam imao bilo mi je duša potrošiti. Rijetko na sebe, uglavnom na druge. Na najbliže, onda na nešto manje bliske, do potpuno nepoznatog mi svijeta. Pa se znalo tako slučiti da ostanem bez prebijene, ali bi uvijek nešto naletilo i spašavalo situaciju. Sjećam se da me je jednom starije mi dijete pitalo hoćemo li mi ikada imati para. Odgovorio sam sa u ovoj kući ne računaj.
Kad nisi mogla birati oca, gledaj da izabereš svekra. A opet stalno sam nekako imao osjećaj da imam više od drugih i potrebu da negdje nešto uletim. Šta, šta. Koji dinar ili nešto. Neku stvarčicu, negdje večericu, može i pićence… Dom mi je znao biti k’o šetalište sa samouslugama. Ali bilo je baš dobro. Sve je teklo opušteno, bezbrižno, veselo, u zajebanciji i sa lako ćemo ili sa nekako ćemo. A i radilo se sve u šesnaest. Na svim frontovima. Uz pravilo da se na pitanje – šta ćemo sad, uvijek odgovara sa – kahvicu.
Znalo je opet biti vremena žešće krize. Sa pjevanjem i mačevanjem. I uz rečenu kahvicu. Sebet mene, jedne jedine prošle osamdesete, nakon što sam bio nešto antisocijalistički i antisamoupravno, izbacilo me je i na ulicu. Uz retroaktivan otkaz, bez otkaznog roka. Komunjare nikad nisu naročito simpatizirale nas komuniste. Ali me nije htjelo izbaciti iz Partije, a ja nisam htio sam otići. Izdržao sam do kraja. Elem, dok sam tako bio na ulici, neko mi je predložio Sud udruženog rada, radi otkaznog roka. K’o biva nema tu nekog razvlačenja. Pa dobro. I bio sam ja zaboravio na to, sve do veljače naredne godine. Trebali smo, moja drugarica Ljubica i ja u Villach (Filah, da učinim Slovencima, Beljak), na Kongres AITAe, a na temu drama u vaspitanju. Kući mi reklo može samo ako ti s Marsa nešto padne. Nije prošlo ni trun dana, javi se taj Mars. U liku moje Svjetlane, blagajnice u firmi iz koje sam odlepršao. Stiglo konačno rješenje iz Sarajeva, mjesec dana i jedna plaća. Da dođem, ona sve pripremila. Vratim neki dug, pa doma rashlađujući se lepezom od osamsto dinara. Odakle to, pitanje će. Rekoh s Marsa, odoh u Filah. I otputovao ja i bio. Kasnije me ulice spasio direktor HE na Neretvi, Sadi Ćemalović. Bila još jedna mala kriza kod preseljenja u Zagreb, u Teatar &td, ali sve bez velike nervoze i većih stresova. A onda su, uz vatreno navijanje sa strane, krenuli razni udruženi zločinački pokreti, koji za sebe kažu da su žrtve. Nas devetero u izbjeglištvo u Slovačku, sa ukupno stopedeset njemica. I nešto za prodati u staretinarnicama. Do dolaska u Beograd. Tu je krenulo i išlo bez određenog ritma. Kad je bilo love, bilo je i mnogo mjesta troška. I gušta potrošiti. A bilo je i jednom tri, drugi put dvije godine bez helera. Prebacivanja iz šupljeg u prazno, uz blago povećavanje duga. I Husi i Hasi. Na kraju, što jes’, jes’, dokundisalo. Pa neki dan u jednom društvu upitah zna li neko nekog od ovih iz narko mafija. Ja bih da im odradim posao za jedno deset, dvadeset tisuća europljana. Kaže jedan, kriva adresa. Moraš u Skupštinu, ili vladu, ili u neki sud, a najbolje ti je u policiju. Ako iko zna, oni znaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
