Šta znam ja…

Dvije sprave uključene, svaka na svoju stranu, rade kao česti ljudski odnosi, ili barem odgovori na pitanje o njima – ima slike, nema tona. Manja ušećerila, i jedino zapravo što se čuje njeno je tiho, smirujuće pilanje. Sjedim, fumam i lagano, kako bih drukčije, pijuckam ostatke sinoćnje kafice, iz šoljice sa slikom bebe nilskog konja, koji se čudom čudi ogledajući se u vodenom ogledalu. Čujem ono vickasto pitanje, šta radiš, sjediš i misliš. I svoj odgovor, jok, samo sjedim. Prazan, dibiduz ispražnjen. Možda i radi ona manja siva masa, ali samo ona i samo za sebe. U nekom trenu, Manja prestade pilati, pogleda me, samo mi tiho, umilnim i smirujućim glasom promrmosi da joj je sve jasno, pa nastavi svoje smirujuće mi pilanje. Malo me to aviza, ali samo malo. Dovoljno da do mene dopre avazile a preko „bare“, iz neke valjda Kalifornije, intervencija moje drugarice Ognjenke, hajde nešto, ali pusti politiku, pusti gluposti, nešto ako može ljubavno. Odmori. Pa me to kao malo i trznu. Možda bih i mogao. Ali kad bih bio prazan i ispražnjen kao Kaspar Hauzer, pa da krene kakvo da krene malterisanje. Samo malo ranije odgledao sam taj film. Bez nekog posebnog utiska. Jedino je uspio prebaciti me u vrijeme briljantnog Koke (Ivica Vidović) u toj ulozi. U tom Gerićevom čitanju i režiji. U sedam i po godina provedenih u &td-u nisam propustio ni jednu izvedbu i svaka mi je bila nova. Pa kad sve skupim, vratilo bi me na ono što Ognjenka ne bi. Ona bi da mrčim nešto ljubavno. Kad bi mi sada neki nadobudan anketar, bolje anketarka, tražila da odgovorim na pitanje šta je ljubav, mislio bih da me zajebava tim idiotskim pitanjem. Možda bih se i zatrčao i odgovorio sa odjebi dijete, idi zajebavaj nekog drugog, ili bar nađi nekog eksperta, ima ih na bacanje, pruži mu priliku da se debelo nakenja na tu temu. Takvi imaju barem i desetine gotovih definicija. Čuj šta je ljubav. Možda je to ovo što ja osjećam prema Manji i ona prema meni. Možda je čak i ono što kaže, ako ne griješim, negdje pred sam kraj ona arija iz Violiniste na krovu. Ona dal’ me voliš, na koje pitanje ide odgovor dal’ te volim, pa onda nabrajanje svega i svačega što bi možda i moglo ubosti odgovor. Ne bih se baš kladio ni na to. Obično to niko ne primjećuje niti ukontava. Nekako je sve izmiješano. Pa se makar u krajnjoj liniji svede na puki interes. Najčešće uz debele kamate i potom na neku vrstu najružnijeg dužničkog ropstva. Još kad krenu predstavnici jedine vrste, koju je Svevišnji, umoran od svega i svačega na brzinu skanaturio, a koja svejedno, defektna kakva jeste, uživa u svojoj prepotenciji, koja ni sama sa sobom niti zna niti može niti hoće komunicirati, što kažu kako On zapovijeda, koja tako, nesposobna za komunikaciju sa drugim vrstama, nesposobna da od tih vrsta sazna nešto o njima, a ne da ih kao nešto istražuje kao niža bića od sebe, i izvodi glupe zaključke, ne primjećujući suštinu, sve zajedno samo se do kraja strmopizdi.

Osim ako anketarka nije zgodna i ako kemijsko-biološki nije spremna na ozbiljnu raspravu na temu.