Stid za vagu

I ništa. Ni gospodin Homen, ni kakav sposobnjaković iz DSSa, ili koji kompetentan pravnik, zadužen za zaštitu građanskih sloboda i ljudskih prava. Sve do zaštitnika mi građana preko svog ureda. Nikog ni iz jedne od postojećih slobodarskih i demokratskih Srbija. Te ću, po svoj prilici, morati sam pronaći koga kome se sve skupa može i isplatiti.

Onda me je za protekli vikend preskočilo, naslov bio „Meni mi je ovo previše“, a glede Kolarevića i naglašenih, ne reakcija već potpisnika reakcija. K’o biva jeste ti stalna kolumnica, ali ako dnevničar pretjera, jebiga. Hajde dobro, ne branim , popunjavam prostor, ali nešto i provučem

Recimo ovako. Evo je polovina mjeseca grozdobera (rujna, septembra …). Što će reći bio je i i jedanaesti. Godišnjica terorističkog napada u kojem je stradalo oko tri hiljade ljudi. Kad se dogodio, prepao se, zvao Mimu, Rejčelicu i još neku raju. Njih nekim čudom, lokacije, samo zaprašilo. A godišnjica, kako je i red, posebice prema žrtvama, primjereno se obilježava. Mene svejedno podsjetilo na jedan razgovor davne neke devedesete, za emisiju „Doba razuma“, a na temu državnog terorizma. Devedesete, pa me stalno navodilo na priču o teroru koji tadašnji ovdašnji režim, hoće reći država, provodi nad svojim građanima. Ja opet, tako me nekako Svevišnji dao, navodio na priču o državama razvijene demokratije kao terorističkim organizacijama. Uz primjere Vijetnama, Grenade, Paname, Čilea, Avganistana itt. Na kad kome jakom udari u glavu kakav mu interes, naravno lova, krene uvoditi demokratiju u taj interesni prostor. Što mi možda i ne bi palo na pamet da se nije, posebice u nekim ovdašnjim elektronskim medijima, potrošilo koliko se potrošilo vremena, a da bi pučanstvo saznalo i koje su sve aktivnosti obilježile sjećanje na tragediju. Od gospođe ambasadorke SAD i davanja krvi, do domaćeg Crvenog krsta. Po nekoj mojoj skromnoj i slobodnoj računici potrošeno je više vremena od onog koje se posvećuje godišnjici, uz prevashodno sjećanje na žrtve napada koji je teroristička organizacija kojoj se tepa NATO, a na čelu sa Amerima, ništa SB UN, izvela na tadašnji prostor pod imenom SRJ. Terorističkom razjebavanju Mostara na primjer, o drugim atacima više se zna, u izvedbi jugoslavenske navodne armije, tad još formalno JNA i drugih terorističkih organizacija iz milja nazvanih stranama u sukobu da ne širim priču. Da je proširim viješću o suzama ambasadorke Andželine Žoli, koja se rasplakala nad sudbinom nesretnika iz Sirije, i drugih nesretnika, onako kao majka puna razumijevanja, a dolazeća iz prostora koji predvodi kompletan svjetski terorizam. Taman, Boga mi, kao da ja podboltavam gdje mislim podboltati.

Ma mrš u pičku materinu. I za ovu zaostalu kasetnu bombu i poginulog deminera, o kojem ni u ovdašnjim vijestima ne bi više od nekoliko sekunda.