Stiže ova kao Nova

Razmijenjene su sve najljepše želje, pozdravi, čestitke, iako nikad nisam shvatio šta se tu čestita, ali dobro, pa je sad red da se na ovu godinu u koju smo ušli, pogleda iz koliko je moguće normalnijeg, trebalo bi to značiti realnijeg, neukusnijeg ugla/kuta. Čekalo se, ne mislim da griješim, feštanjem. Feštalo se, ako se feštalo, bez izuzetka uz muziku različitih glazbala. Pa je onda jasno da je i muzika bila različita. A još različitije uši za svaku od tih muzika.

Na trgovima velikih bjelosvjetskih metropola, uključujući i tendeciozno ambiciozne bjelodomaće, ovom prilikom osiguranim žešće nego ikad, betonskim blokovima i hiljadama i tisućama policajaca, pođeđe i vojnika, pjevalo se i skakalo uz pratnju violina, gitara, truba i sestara i braće im. U klubovima i birtijama skoro pa jednako. Televizori su sagorjevani narodnjačkom, šlagerskom i drugom komercijalnorevolucionarnom etno i rock muzikom, a Boga mi tu i tamo i klasikom. Bile su i enormne količine „lakših“ pirotehničkih sredstava, koja prodaju i kupuju, koriste „blaži“ mentalni bolesnici. Još uvijek periodično na terapiji, e da bi se zadržali u postojećem stanju, da bolest ne bi uznapredovala. Da se pandemija koja, neka bude odokativno, hara polovinom zemljane kugle ne bi nekontrolirano provukla i tamo gdje, barem koliko se zna, nije još predviđeno. A na toj polovini, već zahvaćenoj pandemijom drugog i drukčijeg feštanja, feštanja uz pratnju muzike glazbala tipa lako, teško i najteže naoružanje, TNTovi, nitroglicerini, razorna plastika razornija i od kreditne, svašta još nešto što je smišljeno, ali ne i brendirano, ova je godina dočekana kako toj fešti i priliči. Odmah je deflorirana. Na iznenađenje i šireg kruga učesnika, a i posmatrača. Posebice ovih drugih, ovih sa trgova, iz klubova i birtija, ispred televizora, uz neizbježni copy-paste jelovnik.

Kao da još birvaktile ona čehovljeva puška iz prvog čina nije aktivno upotrijebljena u trećem činu. Kao da se nešto mijenjalo, i ne samo kroz zadnje vijekove, kao da će nešto promijeniti ili riješiti poznatom ćuđenicom “zar u 21. vijeku…” Kao da je Istambul potresao Bečku filharmoniju. Kao da sve neće biti još zajebanije, kao da, neka bude samo za početak, u ovoj sedamnaestoj godini dvadesetprvog vijeka neće iz predstave biti potpuno izbačen drugi čin. Možda čak i treći. Možda će ovo biti i godina rušenja zida, jer šta će uopće pušci zid. Od čega se ona umara, pa bi još i mjesto za izležavanje. Nema ćara ako nema para. A nema ni para, ako otimačina ne hara. Dobro, neka bude, uz uvođenje demokratije i drugih vrijednosti dostignutog nivoa razvijenosti ljudskog društva. Haj’, neka je sa srećom.