Sto godina

Prijatan početak dana. Onda sam odlučio sačekati i vijesti. Bio prijem kod ambasadora SAD, povodom 4. jula. Bulumenta domaćeg svijeta, umalo ne rekoh domaća elita, prisiljena obilježiti američki Dan neovisnosti, koliko god da se datuma i ne sjete, a ako se ko i sjeti, Dana borca, koji je prethodio jedinoj, kakvoj takvoj tridesetogodišnjoj neovisnosti Jugovićkih prostora, reskira urtikariju s mogućnošću gušenja. Odslušao sam kratko Hilla: „Naši prijatelji u Srbiji želimo da vas bolje razumemo i da slušanju posvetimo bar isto onoliko vremena kao i pričanju.

Radujemo se izgradnji dugotrajnih odnosa zasnovanih na vrednostima koje su nam zajedničke i na zajedničkim interesima. Želimo da budemo prijatelji, želimo da budemo partneri i, u zavisnosti od vaših opredeljenja u budućnosti, želimo da budemo saveznici.“ Posebice sam čuo jednu rečenicu – Želimo da budemo prijatelji, želimo da bidemo partneri i, u zavisnosti od vaših opredeljenja u budućnosti, želimo da budemo saveznici. Jasno mi je kako stalno nešto cjepidlačim, ali ču li još neko ovo izgovoreno. Hoće li bar kad se sve prespava neko primjetiti kako je Hill rekao „… u zavisnosti od vaših opredeljenja…“ Ni riječi o ovisnosti od njihovih, ne reče „i naših“.

Ali, valja mi se vratiti naslovu. Sto godina. Nisu to više neke godine, sve je više i među pripadnicima ljudske vrste stogodišnjaka, ali nije nimalo. A i jubilarno je. Prije dvije godine, drugom polovinom sad već prošlog mjeseca, bilo je ravno sto godina od Vukovarskog kongresa. I promjene imena u Komunistička partija Jugoslavije. Izabrano je i novo Centralno partijsko vijeće, a među izabranim bio je i Gojko Vuković. A među delegatima na Kongresu i Mirko Vlaho.

Ne znam je li još neko iz Mostara bio, nisam tražio, ovaj drugi mi je bio privatno zanimljiv. Elem, dvadeset šestog ovogodišnjeg prošlog mjeseca, navršilo se sto godina od osnivanja Radničkog športskog društva Velež. Osnivači su bili Gojko Vuković i drugovi. Hoću reći komunisti. A za prvog predsjednika RŠK Velež izabran je Anđelko Vlaho, brat pomenutog Mirka. Stogodišnjica je, bar na oko velelepno, burno i vatrometno proslavljena. Sve u crvenoj boji. U boji Veležovih dresova. Kako u sali Narodnog pozorišta, uz neizbiježne ugledne i zaslužne zvanice, među kojima se nažalost, makar iz pristojnosti nije našao i unuk Anđelka Vlahe, tako i na svim dijelovima jedne strane grada. Druga strana bila je osvjetljena koliko i bilo kojeg drugog dana.

Možda je neko od još živih starohana i znao odakle dolazi ta crvena boja, ali sumnjam, pa i da griješim dušu, da su mase otišle dalje od dresova. Pa i od naknadno smišljenog tek navijačkog imena Red Army. Ali kako god, lijepo je što je, nakon svega što se događalo i što se još, više kao hladni rat događa, Velež opstao. I ne samo opstao već i kao nogometni klub na prostoru BiH, ponovo našao u vrhu. I što se vraća i na međunarodnu nogometnu scenu. Bez obzira što još od SFRJ vremena nema neke veze sa onim RŠK, što je danas još dalje od tog. Vrijeme i okolnosti svašta mijenjaju. Sto godina je sto godina