Sjetih se ovih dana jednog ljeta, ne mogu odrediti godinu, možda je bio prelazni rok iz srednje na faks, sjetih se vrućina, onih uz koje je uglavnom išlo „ta će Titograd“. Nije bilo vlage za sparinu – vruće, ali suho, uživajuće, a ne izdržavajuće i ko preživi pričat će.
Ne bi to bilo nimalo čudno, da nije bilo zanimljivog rasporeda. Do tri popodne bi upeklo, a onda bi se odjednom stuštili, kako kažu stručnjaci kišonosni oblaci, pljusnulo bi ko iz kabla, nekih pola sata, nakon čega bi istom brzinom nestao i najmanji, neka bude oblačić. Ni prije, ni poslije ne pamtim da je toliko i tako sve živo, ali baš sve bujalo.
Ovo ljeto čini mi se nikad sušnije. I sparina. Ujadilo i Njemu i ljudima. Ali evo dva-tri dana u sjećanje mi i Mujaga Komadina. Anegdota, u kojoj na upit o vrijednosti Beča, tadašnjem Franceku, Mujaga odgovara – k’o dobra kiša u Mostaru, kad padne u vakat.
Ako sam dobro zapamtio, ako bude rujan septembar, mogla bi biti baš dobra berba grožđa i dobro vino. A i zemlja spremna za jesenju sjetvu, ako se ikako bude isplatilo već iznurenim poljoprivrednicima i ako ostane koji slobodan komad zemljišta. Bumo vidli. Što navodno, naravno ni kriv ni dužan, u jednom naci vicu reče Vuk Branković pred boj na Kosovu. Ali neka.
Čini li se samo meni, kako je priroda začačkala i na drugim i drukčijim prostorima, kako je osušilo i presušilo sve osim političkih turističkih putovanja glede Kosova, sa akcentom na Metohiju. Neka bude i trunku, makar medijski i skuckavanja vlade i prognoza oko mandatara, koji i nije baš mandatar, ali mu godi vlagovina. I nema tog pljuska koji bi mogao pljuhnuti, malo podboltati. E da, povremeno neka prajdovska kap naleti, tek da zavara, da unese malo živosti među branitelje ponosa.
Medijski nastupi Mlađahnog, uz najave o dramatičnim do kataklizmatičnih situacija po njegov narod, samo unesu malo veselja, posebice u pandemijom žutila zahvaćene medije. Trenutačnu vlastelu još i razumijem, njoj suša odgovara, nije riba, drukčije su to pojave, ali mi evo naviru gadni neki osjećaji i glede takozvane opozicije, koja i nije više opozicija, koja participira u vlasti.
Koja i dalje zadržava komotnu poziciju reakcije. I kao da se malkice, na ovoj žegi uspavala. Ili su neki drugi zdravstveni problemi u pitanju, a zna se kako ovdje zdravstvo funkcionira. Gadne su tu procedure. Samo usitnjenim grupama: poljoprivrednicima, stočarima, onima kojima se ruše Starice i sve drugo što im život znači, ni žega ni suša ne smeta.
Sindikali rade po medijima, ekolozi, čuj mene ljevičari, demokrate, ovi nevladini, čekaju da krene program na Drugom RTSa, ili dok ovi usitnjeni ne pocrkaju, pa da krenu ulice, trgovi, pištaljke i ostali instrumenti, možda i svijeće i cvijeće, da krene žaljenje nad sudbinom puka. A puk već uveliko zamantan, ne od vručine, ili sušom, već svakakvim marketingom brižnika. Ne zna kud udara. Svoje suše, pljuskom neke svoje kiše teško da će dočekati kraj.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
