Sve ću da gi tužim

Izjave kojeg me nisu navele, što je slučaj sa nekolicinom i mojih poznanika, da potražim sličnost sa donedavnim prvim ministrom, većme je asocijacija odvela u nešto davnije, možda jer se mlađahni spominal istorije i Drugog svjetskog rata: „Neka se utvrdi istina. Naš slučaj će biti adekvatno predstavljen pred Međunarodnim sudom pravde. Sagledaćemo sva događanja tokom 20 veka, Drugog svetskog rata, okrenućemo se istoriji, kako bi se utvrdila istina“. Odvela me je u vrijeme outlook nadležnika Vladislava Jovanovića.

Početkom davne devedeset pete, Vladislav je a Jovanović, unutar intervjua listu „Đornale“ izrekao i sljedeće: „Papa bi pre (ako hoće posjetiti Beograd – ja!) trebalo da poseti Jasenovac, da klekne, da traži oproštaj i moli za te mrtve… najmanje 700.000 Srba koje su poubijali Hrvati… kao što je svojevremeno uradio Vili Brant u Aušvicu“. Nije bilo demantija, ni bilo kakve ograde iz redova navodne državne služinčadi, kolega gospona Jovanovića, nije bilo glasa ni od jedne partije iliti stran(k)e, a bogami ni od civila. Ostalo je na tome da je papa, osim što je predsjednik svih katolika, nekako i predsjednik svih Hrvata, mada je bio Poljak, a u neku ruku da je i ustaški poglavnik.

Ali da se vratim na aktuelna tužakanja, uz dodatak i protivtužakanja. Sve se uglavnom svodi na ono čega nije bilo. Na genocid. Glede one tvrde postnirnberške definicije. Unatočje ovdje nemoguće. Kao po dogovoru. Jer se za ono čega nije bilo ne može ni presuditi a kamoli osuditi. Uz svekolike nadležnosti i nenadležnosti. Može se, međutim, skuckati mnogo pravnih timova da se bave političkim i moralnim pitanjima, pakujući ih tako da mogu komotno i pred sud. Koji god. I sve se opet može pristojno naplatiti, posebno iz džepova onih zbog kojih je igranka. Koji još imaju šansi proći miloradno.

Kad pomenuh dogovor, pomislih na onaj između Karadžića i Bobana, na koji je na kraju i Alija stavio potpis. A svi su ti razni dogovori tu negdje. Uzmimo dakle na primjer. Iseliti iz Mostara prvo Srbe. Onda nagariti Hrvate iz Jajca, iz Drvara, iz tog dijela Bosne, pa posebice one iz Konjica, i natrpat ih u Mostar. Zapadne Hercegovce nije potrebno gariti. Te na kraju, Muslimanima uručiti milom ili silom, kako im se više sviđa, jednosmijernu do Konjica i okoline. Sve to trebaju odraditi, Bihovci znaju napraviti razliku, četnici, ustaše i handžarlije. Uz podršku zavaljivača sa strane. Svi drugi, oni bez kolektiva, pučanstvo, mogu kud koji mili moji. Oni svakako nemaju maticu, sa novijim Ustavom ili bez njega. Koja bi se eventualno mogla jadu dosjetiti. A novi statusi, sa šireg nam prostora kad se gleda s Marsa, ne važe retroaktivno.

Odoh sada uplatiti lotto, pa ako padne sedmica…