Možda se ja stvarno ne razumijem u ovdašnje prilike. Možda ne znam koja je snaga ove zemlje koja pokriva izjavu predsjednika joj da će možda biti prisiljena da preispita odnos prema učešću međunarodnih snaga na Kosovu. Možda je ministar vojni Šutanovac (to je onaj koji je i meni, makar posredno, upisao mnogo minusa, spočitavajući Velji Iliću da je bio član SK, jer sam i ja to bio, uz malu razliku u odnosu na Ilića – ja sam i tada i sada bio i jesam komunista – pronaći izvornu definiciju – dok je Ilić bio, kao i Markovićka, Milošević, ili mnogi tadašnji i današnji tako deklarirani, najobičnija komunjara), ima vojsku koja je u stanju povratiti izgubljeni dio teritorije, uz predhodno otpuhivanje međunarodnjaka. Možda mu i ministar policijski može pripomoći.
Stvarno ne znam. Nisam siguran ni da je i dodijeljena medalja predsjedniku, kao da je bio član organizacionog odbora, za pripremu i učešće u obilježavanju jubileja Otadžbinskog rata, dovoljna podloga da se govori o „našem učešću“ u borbi protiv fašizma, uvažavajući i angažman poznatog Dražinog Avalskog korpusa na osiguravanju pruge za prolazak njemačkih jedinica iz Grčke, a odokativno u vrijeme oslobađanja Beograda.
Pokazalo se tačnim da zapravo nisam imao pojma o stvarnim odnosima u BiHu do devedesetih. Posebice u Mostaru. Tek sam tada počeo i vremenom uspio, danas naleti tek neka manja intervencija, sklopiti odgovarajući mozaik. I kada sam vidio najavu emisije Kvadratura kruga, za subotu 3. ovog a na poznatom Javnom servisu, odlučih negledati je. Predrasudno ili ne nevažno je. Ali zato moji nisu odoljeli. Kao što nisu mogli a da ne jave kako je to izgledalo, o čemu je ko i kako govorio itt. K'o biva pogledaj reprizu u utorak.
Pogledao. „Čudna jada, od Mostara grada…“. Tom sevdalinkom, potpuno van svake pameti i uvrjedljivo za Bibu Ćelebić, krenula je priča o podijeljenom gradu. Na hrvatsku i bošnjačku obalu. U kojem Srbi nemaju svoju. Što bi bilo i teško. Obale su kad ih ima uglavnom dvije. Ja tačno znam koja je koja, ali autor emisije, koji počinje priču, nema pojma. Sjeo čovjek na zidić u Kujundžiluku, okrenut uzvodno, i sve preokrenuo. Kao da voli da preseljava. Pri tom cijela priča kreće od druge faze rata u Mostaru, koji je kao najtužniji grad u proteklim ratovima imao tri. Što autor emisije ne zna, a i da zna ne bi skont'o. Ali zato zna koga kao sagovornike da pusti i koliko. I razumije se u katastarske knjige. I Baćeviće naziva Baćevcima. I preskoči priču da je svu „srpsku zemlju“ Radovan Karadžić, poznatiji kao Tihonov, uz na kraju Alijin amin, poklonio Bobanu. Vojska kojeg, na čelu sa časnicima, nije znala ispremiještati Hrvate i Muslimane (recimo Bošnjake, tako je kako je, mada su za nas u Mostaru nekad svi iz Bosne bili Bošnje), makar na među ostalim dogovorenoj relaciji Mostar – Konjic – Mostar. I pita pučkoškolce kad je bilo bolje, da bi zloupotrebljena djeca, sa zapadne strane, rekla da je danas, jer je prije bio komunizam i nije se imalo pravo glasa… I zna progovoriti o Zijemljima kao o Srpskoj opštini Mostar. Na čelu sa Palavestrom, kojem se možda rođak Drago prevrće u grobu. I ne zna reći kako je srušena pravoslavna crkva, kao ni spomenik Osmanu Džikiću, ili ko je srušio Karadžozbegovu džamiju. A zna završiti emisiju sa dopisanim Himzinim stihovima Emini. Uvrjedljivo kao i za Bibu.
Zato je nastavak naslovu: … al' ostaje marka povjerenja. A nije Oriolik, Oriovac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
